Sinkopa je iznenadni, reverzibilni i kratkotrajni gubitak svijesti. Najčešće je posljedica moždane hipoksije. Prema patofiziološkome mehanizmu nastanka, kao komplikacije lokalne anestezije razlikujemo dvije vrste sinkope: sinkopa uslijed vazovagalne reakcije i sinkopa uslijed hiperventilacije.

Vazovagalna reakcija 

Iako se vazovagalna reakcija često smatra reakcijom na lokalne anestetike, ona to nije. Nastaje zbog snažnog podražaja autonomnog živčanog sustava i to i simpatikusa i parasimpatikusa. Osobito su na takvu reakciju osjetljivi srčani bolesnici. Podražaj je osjećaj straha (npr. od igle, krvi, samog zahvata) koji kao živčani impuls iz kore velikoga mozga preko limbičkoga sustava silazi na simpatičke ganglije, tj. jezgru vagusa izazivajući njihovu aktivaciju. Ako je jače podražen parasimpatikus dolazi do periferne vazodilatacije, smanjene kontraktibilnosti srca i bradikardije. Ako je jače podražen simpatikus dolazi do vazokonstrikcije u koži, vazodilatacije u mišićima i tahikardije. Najvažnije zbivanje jest pad krvnoga tlaka zbog vagusne vazodilatacije splanhničkog dijela krvotoka. Klinički se to stanje očituje blijedom, znojnom kožom, a okrajine su često cijanotične. Disanje je plitko i slabo čujno. Ako bolesnik stoji, on će, ako ga nitko ne spriječi, izgubiti svijest i pasti. Gubitku svijesti mogu prethoditi zamagljenje vida, osjećaj mučnine i dispneja (7).

Terapija sinkope je položiti pacijenta u tzv. položaj autotransfuzije, tj. poleći ga na tvrdu podlogu s nogama uzdignutima za oko 25°.  Time se krv iz donjih dijelova tijela vraća u cirkulaciju i mozak pa pacijent dolazi k svijesti. Potrebno ga je pažljivo promatrati i kontrolirati mu krvni tlak i puls. Teže posljedice vazovagalne reakcije obuhvaćaju srčani arest kod koronarnih bolesnika te hipoksemične grčeve mozga uslijed hipotenzije.

Sinkopa uslijed hiperventilacije 

Hiperventilacija znači povećanje dubine i učestalosti disanja (preko 12 u minuti). U stomatološkoj praksi, akutna je hiperventilacija najčešće posljedica uzbuđenja kod emocionalno labilnih osoba ili kod neurotičara. Kod tih pacijenata limbički sustav podražuje respiracijski centar, što uzrokuje hiperventilaciju, hipokapniju i rast pH krvi.  Protok krvi kroz mozak se smanjuje, ali rijetko dolazi do gubitka svijesti. Klinički se taj oblik sinkope očituje glavoboljom, vrtoglavicom i razdražljivošću. Povećana je podražljivost mišića i živaca pa nastaju bolovi, parestezije i karpopedalni spazam.

Terapija se sastoji od razgovora kojim se bolesnika nastoji smiriti te stavljanja vrećice ili rukavice na bolesnikova usta kako bi udisao već izdahnuti zrak s većim sadržajem CO₂. 

Isječak diplomskog rada: Ivana Anić