Automedikacija ili samoliječenje označava postupke samostalnog liječenja malih i prolaznih zdravstvenih tegoba (glavobolja, bolovi, proljev, povišena temperatura) bez savjeta liječnika.

Farmaceuti igraju ključnu ulogu pri samoliječenju, budući da je ljekarna vrlo često prvo mjesto na koje se čovjek sa zdravstvenim problemom obrati za stručnu pomoć i savjet.

Način na koji pacijenti provode samoliječenje i način na koji razumijevaju ulogu lijekova zavisi od informacija koje su im dostupne.

Brzim razvojem tehnologije protoka informacija  i suvremenih sredstava informiranja pacijent dobiva mnoštvo informacija koje mu mogu pomoći u razumijevanju načina djelovanja lijekova i njihovih mogućih neželjenih učinaka, ali koje mogu i zbuniti ili pak laiku pružiti pogrešan dojam da se može sam liječiti.

- upotrebljavati isključivo lijekove iz ljekarni prema savjetu farmaceuta

- ne uzimati  lijekove zaostale u kući ili dobivene od prijatelja ili rodbine

- izbjegavati produženu upotrebu tih lijekova

- ukoliko se zdravstvene smetnje ne razriješe u toku 24-48 sati, savjetovati se s liječnikom kao i u slučaju kada smetnje imaju tendenciju ponavljanja

-ako bolesnik uzima i druge lijekove ( moguća interakcija ), prilikom kupnje lijekova u slobodnoj prodaji obavijestiti farmaceuta

- izbjegavati upotrebu dvaju ili više lijekova iz slobodne prodaje koji imaju istu indikaciju ( npr. dva različita analgetika zbog mogućeg sinergizma i sumiranja njihovih neželjenih učinaka ) 

- ovi lijekovi nalaze se u slobodnoj prodaji zbog toga što su  relativno sigurni.

To međutim ne znači da su lišeni mogućeg neželjenog djelovanja ako nisu uporabljeni prema indikacijama opisanim na uputnoj listi ili prema indikacijama datih od farmaceuta

Izdavanje lijekova

Pacijent treba znati da je lijek pripravak koji pomaže samo ako se ispravno primjenjuje.

Za uklanjanje bolova postoje lijekovi koji se mogu dobiti bez liječničkog recepta, tzv. OTC lijekovi ( Over The Counter ).

Danas su u Europi, sukladno direktivi vijeća EU ( 92/26EEC ), lijekovi za humanu medicinu podijeljeni u dvije skupine, na lijekove koji se izdaju na recept i na lijekove koji se izdaju bez recepta.

Prema članku 3 spomenute direktive, lijek mora biti propisan liječničkim receptom (R) ako:

- izravno ili neizravno predstavlja opasnost, čak i kad se ispravno primjenjuje, bez nadzora liječnika

- pri čestoj i neispravnoj primjeni ugrožava ljudsko zdravlje

- sadržava tvari ili njihove pripravke čije djelovanje ili nuspojave valja detaljnije ispitati

- služi za parenteralnu primjenu.

Neke su države uvele i daljnje podjele ove kategorije, npr. na recept zdravstvenog osiguranja, privatni recept, lijekove na ponovljiv recept.

Lijekovi bez recepta (BR) definirani su po načelu isključivanja, tj. kao lijekovi koji nemaju status lijekova na recept pa se mogu nabaviti bez recepta i namijenjeni su samoliječenju.

Većina zemalja liste lijekova koji se mogu izdati bez recepta klasificira prema mjestu prodaje na :

- lijekove koji se mogu prodavati i na drugim mjestima, tj. drogerijama.