Upirači

To su sredstava za dentoaksijalno optrerećenje.

Mogu ležati izravno na zubu tj. ležištu u zubu ili je ležište načinjeno na krunici. Konstrukcijski gledano upirače dijelimo na: upirače za lateralne zube, upirače za prednje zube te interdentalne upirače.

Ležište upirača za lateralne zube smješta se u fisuru između vanjske i unutranje kvržice morala ili preomolara. Ležište ima oblik žličice bez oštrih granica (Slika 1)

.

Slika 1. Prikaz položaja upirača na lateralnom zubu

 Upirač može biti samostalan element ili zajedno s kracima kvačice čini mehaničku i funkcijsku cijelinu, što je bolje.

Interdentalni upirač leži na dodirnoj plohi dvaju zuba.

Konstrukcijski gledano, on mora biti spojen s okluzalnim upiračima, da ne bi došlo do distalizacije i mezijalizacije izmđu dva susjedna zuba.

Da bi to izbjegli zube opskrbljemo krunicama vezanim u blok.

Upirači na prednjim zubima su najsloženiji, jer anatomski oblik prednjih zuba nije prikladan.

Ako bi optreretili kosu oralnu plohu inciziva došlo bi do protruzije fronte.

Statički ga je najbolje smjestiti na inicizalnom rubu ili na incizalnom kutu.

Dotične upirače rijetko koristimo zbog estetskih i statičkih razloga.

Prečkama povezujemo dvije krunice i premošćujemo slobodan prostor između njih.

Sustav prečki tvori matrica koja se nalazi u proteznoj bazi, i patrica koja povezuje dva susjedna zuba. Tu se radi o dentalnom opterećenju.

Prečka je kontraindicirana ako imamo mali međučeljusni prostor.

Prečkom ostvarujemo dobru retenciju, i estetski je prihvatiljiva jer se zapravo i ne vidi.

Najpoznatija je dolderova prečka.

Tu se retencija ostvaruje tako da tvrdoelastična matrica prijeđe ekvator jajolike prečke. Ona omogućuje minimalne veritkularne translacijske i rotacijske kretnje (Slika 2).

Slika 2. Različite vrste prečki (referenca Suvin).

U odnosu prema zubima prečka može biti interdentalna ili supraradikularna. Interdentalna spaja dvije udaljene krunice, a supradikularna spaja dvije ili više udaljenih korijenskih kapica.

Kraće ili dijagonalno uporište od dva preostala zuba je preopterećeno, dakle kotraindicirano. Pri neprikladno oblikovanom alveolarnom grebenu, indicirana je individualno frezana prečka.

Slika 3. Prikaz supraradikularne prečke i matrice u pokrovnoj protezi

 
Teleskopske i konus krunice

Teleskopski sustav tvori unutarnja i vanjska teleskopska krunica. Unutarnja se cementira na zub, a vanjska je sastavni dio djelomične proteze (Slika 4).

Veza između njih, posljedica je frikcije.

Zidovi telefonskih krunica moraju biti paralelni, to ostvarujemo tehnikom frezanja u frez-paralelometrima.

Slika 4. Djelomična proteza retinirana teleskopskim krunicama

Oni su estetski najprihvatljiviji jer su najmanje uočljivi.

Svaki se etečmen sastoji od matrice i patrice (Slika 5).

Matrica se pričvršćuje u zub ili uz zub, a patrica u protezno sedlo.

Može biti i obrnutih situacija.

Gledano s bioostatičkog i biodinamičkog stajališta funkcijska vrijednost etečmena proporcionalna je aksijalnom optrečenju.

Etečmene dijelimo na:

- supraradikularne – tv je opterećenje optimalno

- interdentalne (prečke) – opterećenje je povoljno

- intrakoronarne – opterećenje je blizu dužinske osi i relativno je povoljno

- interkoronarne – statički je relativno pogodno

- eskstra koronarne – opterećenje je udaljeno od dužinske osi zuba, pa je stoga

  nepovoljno.

Samo sila koja djeluje u smjeru dužinske (aksijalne) osi zuba je povoljna.

Svaka sila koja uzrokuje učinak poluge izrazito je nepovoljna.

Važan je i intenzitet sile i vrijeme trajanja sile.

Ako je bilo koji od navedenih elemenata, za retenciju i stabilizaciju pogrešno terapijski indiciran, od strane kliničara doći će do prijenosa sile sustavom poluge na interdentalni alveolarni septum.

Ako je sila prejaka doći će do resorpcije kosti na strani pritiska.

Izvor: isječak dipl.rada Slaven Brujić