PATOGENEZA UPALNIH PROMJENA I IMUNOLOŠKOG ODGOVORA U PERIAPIKALNOM PODRUČJU

 STANIČNI SASTAV PERIAPIKALNE LEZIJE

Humana periapikalna lezija relativno je homogena lezija, lokalna akumulacija upalnih stanica. Identificirani su brojni stanični tipovi, uključujući polimorfonuklearne leukocite, limfocite T i B, makrofage, mastocite i plazma-stanice. Sve navedene stanice imaju sposobnost u posredovanju čitavog spektra imunoloških procesa, uključujući reakcije rane i kasne preosjetljivosti. U napredujućoj periapikalnoj leziji u štakora dokazani su svi tipovi upalnih stanica. Predominantne stanice su bile limfociti, koje su činile 50-60% upalnog infiltrata. Polimorfonukleari su također zastupljeni u velikom broju (25-40%), dok su makrofagi-monociti, eozinofili i plazma-stanice zajedno činili 10-15% upalnog staničnog sadržaja.

Limfociti T brojniji su od limfocita B i to u ranijim fazama razvoja lezije. Limfociti T se sastoje od dvije subpopulacije i imaju suprotne regulatorne funkcije u imunim odgovorima. Pomoćničke T stanice potenciraju odgovore drugih imunih stanica i dominiraju aktivnom fazom razvoja lezije, dok T supresorske stanice negativno reguliraju te iste mehanizme i udružene su s kroničnom fazom upale. Pomoćničke T stanice direktno su odgovorne za razvoj periapikalne lezije. One aktiviraju makrofage koji elaboriraju monokine i interleukine odgovorne za koštanu destrukciju. Također pomažu limfocitima B inducirajući ih na proizvodnju protutijela.

Makrofagi su također među zastupljenijim stanicama unutar periapikalnih lezija. Posjeduju lizozim, imaju ulogu ubijanja, proždiranja i probave mikroorganizama. Sposobnost sintetiziranja i izlučivanja lizosomalne hidrolaze i kolagenaze ostvaruju nakon aktivacije imunokompleksima i bakterijskim supstancama. Nadalje, makrofagi posjeduju sposobnost degranulacije mastocita oslobađanjem prostaglandina. Zastupljeniji su u kroničnim lezijama, gdje imaju ulogu prezentera antigenih supstancija pomoćničkim T limfocitima, dok u akutnim lezijama uglavnom razgrađuju odumrle stanice i ostali detritus.

Plazma-stanice čine oko 13% upalnih stanica periapikalne lezije te se smatraju efektornim stanicama između humoralnog imuniteta i granulacijske upale.

Neutrofilni leukociti su na mjesto upale najčešće privučeni produktima razgradnje kolagena te endotoksinima iz inficiranog korijenskog kanala. Posjeduju mogućnost fagocitoze. Sadrže lizosomalne granule bogate brojnim hidrolitičkim enzimima koji imaju razarajući učinak usmjeren prema ekstracelularnim komponentama vezivnog tkiva.

Naposljetku, novija imunohistokemijska istraživanja ističu i važnu ulogu mastocita, stanica koje uz makrofage i limfocite također imaju sposobnost produkcije citokina i medijatora upale. Brojniji su u područjima aktivne upale, a budući da su često pronađeni u blizini limfocita, postoji pretpostavka o suradnji između ta dva tipa stanica u imunološkom odgovoru.

 IMUNOLOŠKI STATUS PERIAPIKALNE LEZIJE

Periapikalna lezija se razvija kao odgovor periapikalnog tkiva na bakterijsku infekciju, promijenjene tkivne supstancije domaćina, kemijske, termičke ili mehaničke podražaje. Korijenski kanal, nakon razgradnje pulpnog tkiva, postaje poput skladišta materijala koji ima antigena svojstva.  Velika količina antigena i trajno izlaganje periapikalnog tkiva njihovom djelovanju, izazivaju specifične imunološke reakcije koje izazivaju destrukciju tog tkiva.

Slika 4. Putevi upale i resorpcije kosti kod nespecifičnih upalnih medijatora i specifičnih imunih reakcija.

Četiri glavna biokemijska sustava predstavljaju medijatore znakova i simptoma upale: vazoaktivni amini, kininski sustav, sustav komplementa, te metaboliti arahidonske kiseline.

Vazoaktivni amini nalaze se u različitim stanicama, osobito mastocitima i bazofilima. Oslobađaju se raznim podražajima, a odgovorni su za dilataciju  i povećanje propusnosti kapilara, te kontrakciju glatke muskulature. Najistaknutiji vazoaktivni amini su histamin i serotonin.

Kininski sustav izaziva brojne karakteristične znakove upale, slične onima koje izaziva djelovanje amina, a uz to su sposobni izazvati i bol.

Sustav komplementa glavni je izvršni sustav humoralnog tipa imunosti. Sastoji se od najmanje petnaest bjelančevina koje nakon svoje aktivacije posjeduju mnoštvo bioloških aktivnosti kao što su : imunoadherencija, anafilatoksinsko djelovanje, kemotaktično i citolizno djelovanje.

Enzimskom oksidacijom arahidonske kiseline dolazi do oslobađanja njenih metabolita-prostglandina i leukotriena. Prostaglandini, osobito PGE2 i PGI2 utječu na vaskularnu propusnost i osjet boli. Leukotrieni djeluju kemotaktično na neutrofile, eozinofile i makrofage te povećavaju otpuštanje lizosomskih enzima iz polimorfonukleara. C3 komponenta komplementa je pronađena u periapikalnim lezijama. Odgovorna je za koštanu resorpciju, kao i prostaglandin PGE2 koji je također u značajnoj količini prisutan u periapikalnim lezijama.

 Specifične imunološke reakcije u periapikalnoj leziji

Specifični imunološki odgovor karakteriziran je stvaranjem protutijela kao odgovor na interakciju antigena i domaćina. Protutijela su grupa glikoproteina sastavljena od polipeptida i ugljikohidrata. Pet je osnovnih razreda protutijela: IgA, IgM, IgG, IgD i IgE. Svako protutijelo se sastoji od dva laka i dva teška lanca. Antigeni iz prostora korijenskog kanala mogu reagirati sa stvorenim protutijelima na nekoliko načina:

• Ulaženje antigena i nakupljanje monocita dovodi do lokalne sinteze imunoglobulina. Međusobnom reakcijom antigena iz korijenskog kanala sa sintetiziranim protutijelima u periapikalnom tkivu se lokalno stvaraju imunokompleksi.
• Ulaženje antigena i posljedični imuni odgovori mogu rezultirati sintezom i pojavom protutijela u cirkulaciji. Međusobnim djelovanjem protutijela s antigenima iz korijenskog kanala stvaraju se cirkulirajuća protutijela, cirkulirajući imunokompleksi, koji se mogu odlagati u bilo kojem dijelu tijela.
• Zbog svojih kemijskih osobitosti, neki se antigeni iz sustava korijenskog kanala mogu implantirati u određena tkiva, a tada se stvaraju imunokompleksi sa specifičnim cirkulirajućim protutijelima.

Ispitivanja koja su se odnosila na kvantitativno određivanje cirkulirajućih imunokompleksa u pacijenata s velikim periapikalnim lezijama su dokazala da je kronična periapikalna lezija lokalizirano oboljenje, odnosno da su imunokompleksi stvoreni na lokalnoj razini i ograničeni samo na leziju te da ne ulaze u sistemsku cirkulaciju. To ujedno znači da periapikalne lezije putem imunlološkog sustava ne utječu na udaljena tkiva i ne uzrokuju njihova oštećenja.

Izvor: Diplomski rad Ana Devčić