Adhezivi se mogu dijeliti s obzirom na preobrazbu zaostatnog sloja, prema generacijama, prema broju komponenata, te najnovija podjela spram interakcije dentinskih adheziva sa zubnim tkivom.

Podjela s obzirom na pretvorbu zaostatnog sloja  

1) Dentinski adhezivi koji samo prožimaju zaostatni sloj

   Razvijeni su pod pretpostavkom da je zaostatni sloj prirodna zapreka koja štiti pulpu od prodora bakterija i smanjuje istjecanje dentinske tekućine koja bi mogla smanjiti učinkovitost sveze. Vlaženje i prožimanje zaostatnog sloja monomerima trebalo je stvoriti mikromehaničku svezu i pojačati svezu s dentinom, ali zbog nezadovoljavajuće kliničke učinkovitosti su napušteni. Tu spadaju 1. i 2.

generacija.

Slika 4. Prikaz zubaca smole i njihovih lateralnih grana nakon uklanjanja dentina.

( Preuzeto iz NAKABAYASHI N. Hibridization of dental hard tissues.

 Quintessence Publishing Co,1998 : 33. ) 

 2) Dentinski adhezivi koji djelomično rastvaraju zaostatni sloj

   To su samojetkajući adhezivi. Zbog simultane uporabe kiseline i primera ne postoji razlika između dubine demineralizacije i dubine infiltracije smolom. Tako se stvara jednoliki hibridni sloj. Svi samojetkajući adhezivi sadrže HEMA i vodu.

3) Dentinski adhezivi koji potpuno odstranjuju zaostatni sloj

   Potpuno odstranjuju zaostatni sloj i demineraliziraju površinski sloj dentina.

Kod njih koristimo tehniku totalnog jetkanja.

Podjela prema generacijama 

1) Prva generacija

  Temeljena na glicerofosfatnoj kiselini, dimetakrilatima i cijanometakrilatima. Vezanje dentina i ispuna temelji se na kemijskom svezivanju za organsku matricu  kelacijom) ali se takva veza pokazala preslabom jer se ubrzo raspada uslijed hidrolitičke razgradnje. Zbog slabe sveze i visokog stupnja rubnog propuštanja više se ne koristi.

 2) Druga generacija

   Temeljena na fosfatnim i sulfonatnim esterima i poliuretanima. Vezanje se temelji na vezanju za zubno tkivo preko zaostatnog sloja. Ta veza je čvrsta koliko je čvrsta veza samog zaostatnog sloja na zub ( do 6 MPa ), a to je preslabo da bi održalo kvalitetan ispun, i zato se više ne koristi.

3) Treća generacija

  Zahtijeva predtretman dentina-  pretvorbu zaostatnog sloja. U ovoj generaciji se uvode svjetlosnopolimerizirajući sustavi i s njom počinje doba ¨suvremenih adhezijskih sustava¨.

4) Četvrta generacija

  Zaostatni sloj se potpuno odstranjuje i dodatno se demineralizira površina dentina- tehnika totalnog jetkanja. Zbog toga postižemo bolje vezanje za zubno tkivo, keramiku, metal.

5) Peta generacija

  Kao i u četvrtoj generaciji primjenjujemo tehniku totalnog jetkanja, ali se ovdje primer i adheziv u užem smislu ne nanose zasebno, već se nalaze u jednoj bočici, čime se znatno pojednostavnjuje postupak i skraćuje vrijeme rada. Ovakvi sustavi se nazivaju jednokomponentni adhezijski sustavi, a nanose se i na caklinu i na dentin.

6)  Šesta generacija

  Ovdje ne primjenjujemo posebno jetkanje jer ovi sustavi već u sebi sadrže jetkajuću komponentu, pa ih zovemo samojetkajući adhezivi. I oni su jednokomponentni sustavi.

 Samojetkajući adhezivi se dijele po jakosti na:

 a) Jaki samojetkajući adhezivi

   pH im je 1 ili niži. U caklini imaju jako dobar učinak, a u dentinu je kolagen gotovo potpuno demineraliziran. Debljina hibridnog sloja je 2- 3 mikrometara i pokazuje dubinsku interakciju s dentinom. Kolagen ima izgled čupavog saga, tubulusni zidovi su hibridizirani i prisutna je lateralna tubulusna hibridizacija. Prigovara im se slabljenje svezujućih sposobnosti zbog zaostale vode unutar adhezijske površine.

 b) Umjereno jaki samojetkajući adhezivi

   pH im je oko 1.5. Dovode do potpuno demineraliziranog vrha hibridnog sloja i djelomice demineralizirane baze. Prijelaz od demineraliziranog dentina do intaktnog je postupan. Uključuje nazočnost hidroksilapatita u dubini od 1 mikrometar što omogućuje kemijsku međumolekulsku interakciju. Pojačana kiselost u odnosu na blage samojetkajuće adhezive omogućuje im bolje uklještenje u caklini i dentinu.

c) Blagi samojetkajući adhezivi

   pH im je oko 2. Samo površinski demineraliziraju dentin. To uz mikromehaničku retenciju osigurava i kemijsko svezivanje za kalcij preostalog hidroksilapatita. Stvaraju se stabilne kalcij- karboksilatne i kalcij- fosfatne sveze otporne na hidrolizu. Ovdje je problem nedostatno prožimanje cakline i sklerotičnog dentina. Kako je caklina visokomineralizirana, a sklerotični dentin hipermineraliziran i sadrži intertubulusne kristale koji narušavaju ulazak smole u tubuluse, zub je potrebno dodatno tretirati. Preporuča se prije nanošenja blagog samojetkajućeg adheziva najetkati caklinske rubove gelom ortofosforne kiseline.

 Osim običnih samojetkajućih adheziva, danas se kane proizvoditi i posebni samojetkajući adhezivi s dodatkom baktericidnog sredstva MDPB zbog ugradnje zaostatnog sloja u hibridni sloj.

Podjela prema vrsti otapala

   Otapalo služi kao prijenosnik za monomere primera. Ono poboljšava vlaženje i penetraciju monomera. Nakon penetracije monomera, otapalo se odstranjuje hlapljenjem ili ispuhivanjem. 

Otapalo može biti:

Aceton -  nanosi se na vlažan dentin, istiskuje vodu oko kolagenih vlakana i radi prostor za penetraciju bifunkcijskog monomera oko kolagenih vlakana. Nakon penetracije monomera aceton hlapi, a monomer ostaje u međukolagenim prostorima.

Slika 5. Prikaz dentina s nanešenim primerom koji sadrži aceton kao otapalo na prevlažni dentin. ( Preuzeto iz NAKABAYASHI N. Hibridization of dental hard tissues.

Quintessence Publishing Co, 1998 : 53. )

Voda – nanosi se na suh dentin.

Alkohol – može se nanositi i na vlažni, i na suhi dentin. Na vlažni dentin se nanosi u više slojeva, a na  suhi s produženim vremenom djelovanja.

Podjela prema broju komponenata.

1. Četverokomponentni sustavi

    Sastoje se od kiseline + primer + dentinski adheziv + caklinski adheziv

2. Trokomponentni sustavi

    Sastoje se od kiseline + primer + adheziv

3. Dvokomponentni sustavi

    Sastoje se od kiseline i primera skupa + adheziv, ili kiseline + primer i adheziv skupa

4. Jednokomponentni sustavi

     Kiselina, primer i adheziv se nalaze skupa u jednoj bočici.

Podjela spram interakcije sa zubnim tkivom:

1. Dentinski adhezivi koji zahtijevaju totalno jetkanje

   Jetkajuće/ispirući sustavi, potpuno uklanjaju zaostatni sloj

2. Samojetkajući dentinski adhezivi koji rastapaju zaostatni sloj

3. Dentinski adhezivi modificirani staklenim ionomerom

   Temelje se na kombinaciji smole i staklenog ionomera. Omogućuju povezivanje adheziva i dentina kemijskim putem. Ionskom vezom se spajaju karboksilne skupine poliakrilne kiseline s kalcijem u dentinu.

Isječak diplomskog rada: Kristina Azinović