Sijalometrija, metoda kojom se mjeri količina izlučene sline
u jedinici vremena, može se provoditi na više načina.
Može se mjeriti količina
nestimulirane ili količina stimulirane sline, zatim ukupna slina ili samo slina
pojedine žlijezde.
Normalne vrijednosti ukupne nestimulirane sline kreću se od
0.3-0.4 ml/min. Vrijednosti od 0.2-0.3 ml/min smatraju se oligosijalijom, dok
vrijednosti ispod 0.2 ml/min predstavljaju hiposalivaciju.
Normalne vrijednosti
stimulirane sline parafinom iznose 1-2 ml/min.
Ukoliko želimo mjeriti ukupnu
slinu, nestimuliranu ili stimuliranu, najjednostavnija je volumetrijska metoda
pljuvanja sline nakupljene u određenom vremenu, pri čemu se koristi sijalometar ili slične posudice koje su
kalibrirane na 0.2 ml.
Bilo bi poželjno izvesti dva mjerenja na dan, barem dva
dana, u isto vrijeme.
Na Zavodu oralne medicine Stomatološkog fakulteta u Zagrebu
nestimulirana slina se mjeri na slijedeći način: bolesnik u sjedećem položaju
nagne glavu prema prsima, te proguta svu slinu.
Zatim mu se da mjerna posuda i
zamoli ga se da svu slinu skuplja i pljuje u posudu u vremenskom periodu od 5
min.
Nakon toga se očita visina sline na mjernoj skali.
Da bi se izmjerila
količina stimulirane sline, pacijentu se daje neki stimulans, kuglica parafina
koju žvače 2 min, ili 2%-tna otopina limunske kiseline koju zadrži u ustima, a
zatim proguta.
Nakon stimulacije pacijenti skupljaju svu slinu koja im se
nakupi i pljuju u mjernu posudu.
Kao što je ranije navedeno, moguće je izmjeriti
i slinu pojedinih žlijezda. Za to je potreban sukcijski kolektor, čije se
sukcijske kapice apliciraju na otvore Stenon-ovih kanala, te se u tom području
stvara negativan tlak, a na taj se način skuplja sva izlučena slina.
Može se
također mjeriti nestimulirana i stimulirana slina.
Normalne vrijednosti su: u nestimuliranim uvjetima 0-0.1
ml/min/žlijezdi, u stimuliranim 0.5-1.5 ml/min/žlijezdi.
Općenito, vrijednosti nestimulirane i stimulirane salivacije
kod različitih osoba i različitih populacija se ne poklapaju, tako da ponekad
osobe s vrlo niskom salivacijom nemaju subjektivnih tegoba, dok se druge sa
normalnim vrijednostima žale na suhoću.
Stoga treba biti oprezan pri usporedbi
vrijednosti pojedinca s prosjekom.
Sijalometrija je vrlo korisno oruđe u dijagnostici
Sjögrenovog sindroma i ima veliki potencijal kao dijagnostički kriterij za SS.
U kliničkoj praksi uspješno razdvaja SS od drugih bolesti žlijezda
slinovnica.
SCINTIGRAFIJA U DIJAGNOSTICI POREMEĆAJA ŽL. SLINOVNICA
Prvi članak koji je govorio o važnosti scintigrafije
žlijezda slinovnica pomoću radioaktivnog tehnecija u ispitivanju različitih
bolesti ovih organa objavili su Börner et al. 1965.
Naredne godine obilježio je
porast interesa i veliki broj članaka objavljenih na tu temu. Međutim, početni
entuzijazam i široka uporaba s godinama su polako splašnjavali, a pad interesa
velikim je dijelom bio posljedica prevelikih očekivanja, posebno kada su
postala evidentna ograničenja metode, primjerice u dijagnostici tumora. Razlog
je također bio i dolazak novih metoda koje su jednostavno zasjenile
scintigrafiju, kao npr. kompjuterizirana tomografija, ultrazvuk, aspiracijska
citologija, ili magnetska rezonanca.
Unatoč tome, scintigrafija žlijezda slinovnica pomoću
radioaktivnog tehnecija ostaje jedini postupak kojim se može simultano pratiti
funkcija svih velikih žlijezda slinovnica.
Kao takva može ponuditi informacije
koje nisu dostupne kod drugih dijagnostičkih metoda. Zbog toga se preporučuje
šira primjena scintigrafije u svakodnevnoj praksi, naravno ukoliko postoje
odgovarajuće indikacije.
Sekvencijska scintigrafija izvodi se u frontalnoj
projekciji. Pacijent leži na leđima, lagano ispružene glave, ispod
scintilacijske, gama kamere. 99m-Tc-pertehnetat daje se intravenski.
Radioaktivna supstanca nakuplja se ili se ne nakuplja u
tkivima kojih se vrši pregled. Ukoliko je riječ o žlijezdama slinovnicama
radioaktivna tvar se taloži u žljezdanom parenhimu. Injicirani radiofarmaci
emitiraju gama fotone, koje bilježe dva planarna detektora, koja se stavljaju
na 180º ili 45º, ovisno o mjestu pretrage. Nastaje scintigram. Sekvencijska
scintigrafija odlikuje se serijom scintigrama kojima se prikazuju aktivacijske
promjene u određenom funkcijski specifičnom vremenu uz mogućnost oblikovanja
funkcijskih krivulja prema regijama interesa.
Da bi se ubrzala ekskrecija sekreta, a time ustvari i
skratio sam postupak scintigrafije na kraće prihvatljivo vrijeme, također i
naglasila razlika između normalne i abnormalne ekskrecije pertehnetata, mogu se
primijeniti stimulansi.
Koriste se parasimpatomimetici, karbahol (carbamylcholin
chlorid), ili pilokarpin, koji se apliciraju subkutano, 10 do 20 min.
nakon
injekcije pertehnetata, te gustativni stimulansi, kao što su limunska kiselina,
askorbinska kiselina ili limunov sok.
Budući da subkutano primjenjeni
parasimpatomimetici razvijaju sistemski kolinergični učinak, te je njihova
uporaba kontraindicirana kod osoba sa bronhalnom astmom, koronarnim bolestima,
peptičkim ulkusom ili glaukomom, prednost se daje gustatornim stimulansima.
Njihovo djelovanje na žlijezde je bliže fiziološkom, preko okusnih receptora i
refleksnih lukova. Međutim, i oni imaju svoj manjak.
Treba očekivati neuredan
nalaz kod pacijenata sa smanjenom oštrinom okusa, primjerenom degenerativnim
promjenama okusnih receptora i refleksnih lukova. Takav je slučaj kod
pacijenata koji boluju od Sjögrenovog sindroma, diabetes mellitus-a, paralize
facijalisa ili kod pacijenata koji su bili pod terapijom zračenja glave i vrata.
Nedostatak im je također i to što njihova primjena
podrazumijeva otvaranje usta i manipulaciju pod gama kamerom, što može dovesti
do promjene položaja glave i položaja žlijezda slinovnica u odnosu na detektor,
što će rezultirati manje povjerljivim, lažnim rezultatima.
Ipak, zadržali su
prednost u odnosu na parasimpatomimetičke stimulanse.
Ukoliko se koriste stimulansi pretraga traje 30 min.
Promatrajući seriju scintigrama uočava se razlika među
pojedinim slikama, koja nastaje kao posljedica koncentracije, sekrecije i
ekskrecije pertehnetata, a na taj način
je ustvari omogućena vizualizacija funkcije žlijezde.
Pertehnetat nakupljen u parotidnoj ili submandibularnoj žlijezdi može biti
identificiran na slici već 2 min. nakon iv. injekcije. Nakon toga vidljiv je
progresivni rast, a zatim posljedični pad radioaktivnosti u žlijezdama, kao
posljedica njihove ekskrecijske funkcije.
Ukoliko je nalaz normalan, na početnim scintigramima
primarna područja radioaktivnosti nalaze se u području lijeve i desne
parotidne, te lijeve i desne submandibularne žlijezde.
S vremenom parotide
poprimaju ovalni, a kaudalno i medijalno smještene submandibularne žlijezde
bubrežasti oblik. Centralno smještena
oralna radioaktivnost, koja je jedva vidljiva 10 min. nakon
injekcije pertehnetata, postaje na kasnijim scintigramima sve izraženija, pa i
primarno područje radioaktivnosti, zahvaljujući radioaktivnoj slini izlučenoj
iz velikih slinovnica. Funkcijske, vremenski ovisne krivulje grafički prikazuju
varijacije radioaktivnosti u područjima interesa kroz period vremena.
One ustvari
predstavljaju zbroj, sumaciju aktivnog primitka, sekrecije i ekskrecije
pertehnetata iz žlijezda slinovnica, te kao takve reflektiraju različite
aspekte glandularne funkcije.
Izgled krivulje varira od pojedinca do pojedinca,
ali njihov temeljni oblik ostaje isti. Inicijalni strmi uspon krivulje
primjeren je arterijskoj opskrbi žljezdanog tkiva i aktivnom nakupljanju
pertehnetata u žljezdanom parenhimu, koje započinje već u prvoj minuti. Potom
krivulje postupno rastu dok ne dosegnu maksimum, nakon kojega je vidljiv pad
krivulje, kao posljedica ekskrecije pertehnetata u oralnu šupljinu.
Kod urednog nalaza, na oblik krivulje značajan će utjecaj
imati nestimulirana sekrecija. Tako će, npr. visoka nestimulirana sekrecija
(kod submandibularne žlijezde) rezultirati relativno niskim i ranim maksimumom,
dok će suprotan slučaj i oblik krivulje biti kod niske nestimulirane sekrecije
(kod parotidne žlijezde).
Dakle, iz funkcijske krivulje možemo očitati odnos
maksimalne i minimalne glandularne aktivnosti, što nam daje uvid u ekskretornu
sposobnost žlijezde.
Scintigrafija
u dijagnostici tumora slinovnica
U dijagnostici tumora slinovnica scintigrafija je pokazala
razočaravajuće rezultate. Uz to što su na snimkama vidljivi samo tumori veći od
1,5 cm
u promjeru, nije moguće ni razlikovati benigne od malignih procesa.
Ni jedan
tip ne teži koncentriranju pertehnetata, te se na scintigramima obje vrste
očituju kao ”hladni čvorovi”.
Jedina su iznimka Warthonov tumor i onkocitom, u
kojima se pertehnetat nakuplja više nego u okolnom nepromijenjenom žlijezdanom
tkivu, te se oni na snimkama prikazuju kao ”vrući čvorovi”.
Međutim, od kako je
povećano nakupljanje pertehnetata viđeno i kod nekih malignih formi, ovaj
fenomen je postao nepouzdan pri karakterizaciji procesa kao benignog.
Scintigrafija se danas u onkologiji glave i vrata uspješno
koristi pri procjeni utjecaja i posljedica radijacijske terapije na glandularne
funkcije.
Münter i suradnici procjenjivali su posljedice
radioterapije na žlijezdama slinovnicama metodom scintigrafije, te su
zaključili da se radioterapijom moduliranog intenziteta, mogu smanjiti
incidencija i intenzitet posljedične kserostomije. Radioterapija moduliranog
intenziteta štiti žl. slinovnice, kod nje je barem jedna parotidna žlijezda
izložena zračenju manjem od 26 Gy, nakon kojeg slijedi funkcijski oporavak
žljezdanog tkiva.
Scintigrafija
u dijagnostici sijaloadenitisa i sijalolitijaze
U slučaju sijaloadenitisa i sijalolitijaze scintigrafija
pruža dobre dijagnostičke mogućnosti.
Kod akutnog i kroničnog rekurentnog
sijaloadenitisa nalazi ovise o aktivnosti upalnog procesa i razgranatosti
sustava izvodnih kanala.
Akutni sijaloadenitis najčešće pokazuje difuzni porast
nakupljanja pertehnetata u povećanoj žlijezdi, što je posljedica hiperemije i
usporene ekskrecije izotopa, uzrokovane kompresijom izvodnih kanala upalnim
edemom.
Kronični sijaloadenitis najčešće se očituje gubitkom sposobnosti nakupljanja
pertehnetata, zbog oštećenja parenhima i intersticijalne fibroze.
Mogućnost
koncentracije pertehnetata u oboljeloj žlijezdi varira od normalne do sasvim
izgubljene, ovisno o jačini i trajanju upalnog procesa.
Sijaloadenitisi
najčešće mogu biti dijagnosticirani na osnovu anamneze i kliničkog pregleda,
tako da scintigrafija nije nužno neophodna za postavljanje dijagnoze. Može biti
korisna u kasnijim stadijima, kod rekurentnih oblika, da se odredi smjer
liječenja ili eventualno dokaže zahvaćenost više žlijezda nego što je klinički
vidljivo.
Kod sijalolitijaze, može se dokazati prisutnost opstrukcije,
no, scintigrafija se može koristiti i kako bi se preoperativno odredio opseg
zahvata.
Tako bi, npr. izrazito smanjeno ili odsutno nakupljanje pertehnetata u
zahvaćenoj žlijezdi indiciralo radikularni zahvat, glandularnu eksciziju, zbog
izrazite destukcije tkiva, dok bi se u slučaju normalne ili lagano smanjene
koncentracije izotopa pokušalo kirurško uklanjanje kamenca, ostavljajući
žlijezdu na mjestu.
Međutim, novija istraživanja pokazala su da izrazito
smanjena ili odsutna preoperativna koncentracija pertehnetata ne isključuje
mogućnost funkcijskog oporavka žlijezde nakon uklanjanja kamenca.
To je
umanjilo vrijednost scintigrafije na ovom području, budući da se danas,
sukladno tim novim saznanjima, preporuča transoralna sijalolitektomija,
neovisno o dubini položaja kamenca, dakle u gotovo svim slučajevima.
Scintigrafija
u dijagnostici Sjögrenovog sindroma
Kod postojeće sumnje na Sjögrenov sindrom scintigrafija je i
više nego poželjna pretraga. Ona je koristan indikator, ne samo za prisutnost,
nego i za intenzitet sindroma.
Primarna prednost ove neinvazivne metode je
mogućnost simultanog i kontinuiranog praćenja svih velikih žlijezda slinovnica
kroz određeni vremenski period, čime postaje evidentna glandularna disfunkcija
u čitavom svom opsegu. Pri procjeni oralne komponente Sjögrenovog sindroma,
pozornost je tradicionalno bila usmjerena na parotide i male žlijezde
slinovnice.
Upletenost i važnost submandibularne žlijezde bila je potcijenjena,
no scintigrafija je jasno pokazala da su ove žlijezde često bile značajnije
oštećene nego parotide. Imajući na umu da dvije trećine nestimuliranog
salivarnog protoka producira upravo submandibularna žlijezda, ovo saznanje
naglašava njenu signifikantnost kod progresivne kliničke kserostomije.
Funkcijska oštećenja slinovnica kod Sjögrenovog sindroma
očituju se abnormalnostima u nakupljanju i stimuliranoj ekskreciji
pertehnetata.
Ona se mogu procijeniti promatranjem promjena na sekvencijskim
scitigramima ili analizom funkcijskih krivulja.
Budući da je za Sjögrenov sindrom karakteristična
destrukcija glandularnog parenhima uzrokovana limfocitnom infiltracijom, te
gubitak aktivnih acinusnih stanica, koji ustvari i koncentriraju radioaktivnu
tvar, taj poremećaj očituje se smanjenim nakupljanjem i izlučivanjem
pertehnetata, koje je vidljivo na scintigramima i funkcijskim krivuljama.
No,
bitno je napomenuti da takav scintigrafski nalaz nije patognomoničan za Sjögrenov
sindrom, on se može pojaviti i kod nekih drugih poremećaja. Scintigrafijom se
ne mogu otkriti početni stadiji bolesti, abnormalnosti u nalazu pojavit će se
tek kad je više od 25% žljezdanog tkiva promijenjeno.
Smanjeno izlučivanje sline ne mora nužno biti posljedica
nekih patoloških stanja, može se pojaviti i kao nuspojava kod uzimanja
određenih lijekova.
Kako gustatorna ili parasimpatomimetička stimulacija
lučenja sline eliminira taj učinak, općenito je prihvaćeno da stimulirana
ekskrecija pertehnetata jasnije ralikuje abnormalnu od normalne funkcije
slinovnica kod pacijenata sa sumnjom na Sjögrenov sindrom.
Scintigrafija je
vrlo korisna kod diferencijalne dijagnoze Sjögrenovog sindroma i sijaloadenoze,
koji se često manifestiraju vrlo sličnim kliničkim simptomima.
Kod
sijaloadenoze na scintigramu će se vidjeti izrazito nakupljanje pertehnetata,
dok će ono kod Sjögrena biti izrazito smanjeno.
Kako je scintigrafija kao pretraga od velike pomoći pri
dijagnostici Sjögrenovog sindroma, postoji niz radova i znanstvenih israživanja
na tom području.
Sugihara i Yoshimura procjenjivali su vrijednost
scintigrafije kao dijagnostičke metode kod Sjögrenovog sindroma i ocijenili ju
kao vrlo poželjnu, a također su ustanovili da scintigrafija, tj. funkcijska
krivulja u 90,9% slučajeva korelira sa sijalografijom i da u istom postotku
korelira i sa patohistološkom pretragom malih žlijezda slinovnica donje usne.
Istraživanje je provedeno na 11 pacijenata, sve ženskog spola, u dobi od 31 do
76 god., sve sa dijagnozom Sjögrenovog sindroma.
Kohn i suradnici usporedili su scintigrafiju sa
salivarnim protokom, i utvrdili pozitivnu korelaciju.
Normalan salivarni protok
pratio je uredan scintigrafski nalaz, dok je smanjen salivarni protok odgovarao
promjenama na scitintigrafima.
Istraživanje je provedeno na dvije skupine,
jedna se sastojala od 22 osobe sa simptomima kserostomije (19 sa dijagnozom
Sjögrenovog sindroma, 1 sa sekundarnim Sjögrenom, 2 sa idiopatskom
kserostomijom), a druga skupina je bila kontrolna, dakle sastojala se od 33
zdrave osobe, koje nisu imale nikakvih simptoma i nisu uzimale nikakve
lijekove.
Mjerila se nestimulirana i stimulirana salivacija, stimulirana
limunskom kiselinom.
U tom radu objavili su i skalu pomoću koje je moguće
objektivno očitati scintigram, da bi se izbjegla subjektivna procjena pojedinog
terapeuta, koja se temelji samo na njegovom iskustvu.
Na scintigramu se
ocjenjuje:
a) inicijalno nakupljanje pertehnetata posebno u parotidnim,
posebno u submandibularnim žlijezdama, bodovanje je ovisno o vremenu u kojem se
na scintigrafu pojavi radioaktivna tvar u žlijezdama, mogući su 0, 1, i 2 boda
(0-6 min=2, 7-40 min=1, >40 min=0),
b) prva pojava radioaktivne tvari u usnoj šupljini, njeno
bodovanje također ovisi o vremenu u kojem se dogodila, mogući su također 0, 1,
i 2 boda (0-32 min=2, 33-40 min=1, poslije stimulacije=0),
c) koncetracija tvari u parotidama, te koncentracija tvari u
submandibularnim žlijezdama uspoređuju se s koncentracijom u štitnjači, mogući
su 0 i 1 bod (>50%=1, <50%=0), te
se na kraju,
d) vrednuje još i odgovor na stimulaciju, mogući su 0 i 1
bod (postoji odgovor=1, nepostoji odgovor=0).
Maksimalno se može postići 9 bodova, što je bio slučaj kod
većinskog dijela kontrolne skupine, dok je u skupini oboljelih, sa simptomima
kserostomije rezultat varirao oko 3.38±3.62.
Saito i suradnici usporedili su scintigrafski nalaz
slinovnica s kliničkopatološkim pojavama kod slinovnica, ali i kod lakrimalnih
žlijezda, te su ustanovili da abnormalni scintigrafski nalaz odgovara kako
kliničkopatološkim promjenama slinovnica, tako i lakrimalnih žlijezda.
Nalaz
smanjene koncentracije i ekskrecije pertehnetata iz slinovnica, odgovarao je i
smanjenom lučenju suza.
Istraživanje je provedeno na 52 osobe, sve sa sumnjom
ili dijagnozom SS-a, a provela se scintigrafija, sijalometrija, sijalografija,
biopsija labijalnih slinovnica, te Schirmerov test.
Hermann i suradnici razmatrali su dijagnostičku točnost
indicija salivarne scintigrafije kod SS i ocijenili ju kao prihvatljivu.
U istraživanje
je bilo uključeno 295 osoba s kserostomijom, te 31 osoba u kontrolnoj skupini.
Grupa španjolskih znanstvenika, Martinez-Lazaro i suradnici proučavali su metodu scintigrafije u španjolskoj populaciji sa Sjögrenovim
sindromom i opisali je kao vrlo dobru za otkrivanje sindroma.
Zanimljivu studiju radili su finski znanstvenici, Tensing i
suradnici. Oni su razmotrili mogućnosti scintigrafije kod difencijalne
dijagnoze Sjögrenovog sindroma i sicca simptoma bez SS.
Zaključili su da se
scintigrafijom, uz pretrage specifičnih protutijela moze uspješno razlikovati
SS od sicca simptoma bez SS.
Međutim, postoje i radovi koji osporavanju vrijednost
scintigrafije.
Tako su Adams i suradnici zaključili da se ne mogu složiti
s mišljenjem da su svi scintigrafski pokazatelji valjani i pravomoćni u
procjenjivanju oštećenja stimuliranog lučenja sline.
U njihovoj studiji
indicijama salivarne funkcije nije bilo moguće precizno razlučiti osobe sa SS
od onih s predispozicijom da obole od SS (boluju od nekih drugih autoimunih
boloesti, ali još nemaju simptoma), te zdrave osobe u kontrolnoj skupini.
Istraživanje je bilo provedeno na 50 osoba, 17 sa SS, 18 s predispozicijom za
SS, te 15 u kontrolnoj skupini.
Scintigrafija slinovnica kao dijagnostička pretraga vrlo je
značajna kod raznolike grupe pacijenata koji su povezani jednom
karakteristikom; otvor izvodnog kanala, ili sam izvodni kanal, nije prohodan
ili nije uopće vidljiv.
U tom slučaju, kao dijagnostičke metode, ne mogu se
koristiti ni sijalometrija ni sijalografija. U ovu skupinu spadaju: razvojne
anomalije (aplazija ili agenezija, atrezija), opstruktivni poremećaji,
traumatske lezije, perzistirajuće fistule, a vrlo je korisna i kod provjere
stanja poslije kirurških tretmana, kao što su subtotalna ili totalna
ekstirpacija žlijezde, te podvezivanje ili repozicija izvodnog kanala parotide.