Za fotografiranje pacijenata poznat je koncept odvojene prostorije koja se sastoji od prostora za intervju, prostora za klinički pregled i prostora za kliničku fotografiju.

Prve konzultacije sastoje se od ulaza, intervjua, direktnog kliničkog pregleda, fotografske dokumentacije i završne komunikacije.

Druge konzultacije se sastoje od iznošenja plana terapije.

Fotografija je jedan od osnovnih dijelova kliničke dokumentacije.

Pomaže u edukaciji pacijenta i terapeuta, u evaluaciji i planiranju terapije, podiže image ordinaciji, služi kao vizualna referenca za praćenje promjena koje nastaju tijekom rasta i razvoja, omogućava evaluaciju postoperativnih rezultata i pacijentu omogućava prikaz vlastitih promjena.

Prednosti digitalne fotografije su: slika se vidi čim je učinjena, postoji mogućnost printanja, arhiviranja u on-line bazu podataka, uključivanja u powerpoint prezentaciju, mogućnost pojedinačnog printanja i kontrola troška razvijanja.

Digitalne fotografije su izrađene od elemenata slike (pixela) sadržavajući crveno, zeleno i plavo svjetlo, svako namješteno na nivou između 0 i 255.

Ako su sve tri boje namještene na 255 rezultat je bijela boja, a ako su sve tri boje namještene na 0, crna boja je rezultat.

Postoje 256 sivih sjena koje su rezultat sve tri boje namještene na jednaki broj. Varijacija nivoa svake od tri boje rezultira čitavom skalom od 16.7 milijuna boja. Numeričke vrijednosti za svaku od tih boja su pohranjene na CCD-u (Charged Couple Device).

On se sastoji od pixela, broj  kojih kombiniran sa stupnjem kompresije odlučuje o kvaliteti finalne slike.

Pojam standardiziranosti medicinske fotografije podrazumijeva snimanje uvijek s iste udaljenosti i s približno iste pozicije.

Tako fotografija postaje vrijedan dodatak kliničkim kartonima.

 
 Fotografiranje

Za fotografiranje nam je potreban fotoaparat, osvjetljenje, objektiv i odgovarajuća podloga.
Idealno je ako je kamera na stativu.

Kao okomita referenca kod postavljanja kamere u anteroposteriornu poziciju služi sredina lica.

Za sredinu lica je bitna visina obrva, očni kutevi, nosna krila i vodoravni smjer labijalne fisure, ako su simetrično postavljeni.

Fokalna duljina leće između 90 mm i 105 mm prihvatljiva je sve dok je fokalna duljina konzistentna.

Dobar prikaz onoga što smatramo realnom perspektivom ljudskog lica omogućuje 105 mm leća.

Uvećanje se namješta na kućištu leće, a konačno fokusiranje učini se odmicanjem i primicanjem kamere gledajući pacijenta kroz vizir.

Veličina slike na filmu jedna je desetina bilo čega što se fotografira.

Kod veličine otvora blende, veći broj znači da je manji otvor, to jest blenda je uža i veća je dubinska oštrina.

Sustav osvjetljenja treba biti jednostavan kako bismo ga mogli reproducirati, a da on i dalje zadrži svoj standardni izgled.

Dva elektronska «fleša» na stativu su namještena pod kutem od 45 stupnjeva tako da stoje malo iznad pacijenta i tako da osiguravaju jednako osvjetljenje na objema stranama lica.

Pogreške pri fotografiranju

Ako je fotografija pravilna, daje više korisnih informacija o malokluziji i tretmanu od bilo kojeg drugog kliničkog dokumenta.

Ako je fotografija neadekvatne kvalitete može krivo prezentirati pacijentovu početnu malokluziju, može netočno utjecati na progres terapije i može netočno prikazivati anomalije i defekte koji su prisutni.

Postoje mnoge greške koje se često vide i podijeljene su u dvije grupe.

Prva grupa sadržava greške koje se odnose na neprikladan izbor ili upotrebu opreme uključujući kameru, leću, fleš, retraktore, ogledala i aspiraciju sline ili manjak razumijevanja digitalne tehnologije.

Druga grupa grešaka se odnosi na neprikladan položaj subjekta.

Tehničke greške mogu biti u vezi s kamerom, retraktorima (Slika 1) i ogledalom (Slika 2).

Da se izbjegnu pogreške, kod kamere je potrebna mogućnost makro snimanja, «ring flash», prikladna pozadina, prikladna rasvjeta i dobro uvježban asistent. Točna pozicija kamere je bitna te se tako ekstraoralne fotografije uzimaju u okomitoj poziciji, a intraoralne u vodoravnoj.

Postoje dvije veličine retraktora koji završavaju na obje strane i koji su potrebni za visoku kvalitetu intraoralne fotografije.

Veliki krajevi velikog retraktora se koriste za postizanje retrakcije kod prednje intraoralne snimke.

Asistent treba držati oba retraktora povlačeći ih prema lateralno i naprijed.

Za lateralnu intraoralnu snimku jedan retraktor je okrenut za 180 stupnjeva, dakle upotreba manjeg kraja većeg retraktora na strani koja se fotografira.

Fotograf treba držati taj retraktor sam da osigura lateralni prikaz te da su prikazani barem prvi molari.

Asistent pasivno drži veliki kraj velikog retraktora na suprotnoj strani.

Za obje okluzalne intraoralne snimke asistent stavi mali kraj malog retraktora ispod svake usne i rotira ih prema središnjoj liniji povlačeći usne prema naprijed i lateralno.

To je potrebno da se spriječi zasjenjenje zubi usnama.

Smjer povlačenja je od zubi prema gore za  snimke gornje čeljusti i prema dolje za snimke donje čeljusti.

Ogledala s dugačkim drškom, posrebrena i staklena idealna su za kliničku fotografiju.

Fotograf drži dugu dršku da se dopusti kompletna kontrola nad snimkom i drže asistentovi prsti izvan snimke.

Prije uzimanja fotografije ogledalo treba biti zagrijano da se spriječi magljenje ili pacijent treba zadržati dah 10 sekundi.

Postoje okluzalna i lateralna ogledala za intraoralna snimanja.

Problemi vezani za digitalnu fotografiju su sljedeći: dubina polja, auto fokus, sjene, stvaranje simetričnih snimaka, pohrana snimaka (problemi s memorijskom karticom ili CCD-om).

Pacijent i kliničar trebaju biti u ispravnim pozicijama na standardizirani način.

Sva stanja malokluzije trebaju biti prikazana, a područja koja nas zanimaju ne smiju biti pokrivena odjećom, kosom, nekim materijalom, retraktorima ili slinom. Problem može biti u razlici visine pacijenta i kliničara tijekom snimanja.

To se rješava stajanjem na platformu.

Važno je također izbjegnuti lažnu asimetriju i sjene na pozadini.

                                   

Slika 1. Retraktor (11) 

Slika 2. Ogledala (12)