Okluzija zuba je mnogo više od fizičkog dodira griznih površina suprotnih zuba ili njihovih nadomjestaka.

Najprikladnije se definira kao funkcijski odnos između komponenata žvačnog sustava u koje se ubrajaju zubi, potporna tkiva, neuromuskularni sustav, čeljusni zglobovi i kraniofacijalni skelet.

Biološki gledano, okluzija se definira kao koordinirana funkcijska interakcija između različitih staničnih populacija koje formiraju žvačni sustav, budući da se one diferenciraju, modeliraju, remodeliraju, propadaju i obnavljaju.

Iako okluzijski ili mišićnoskeletni odnos ne mora zadovoljavati definiciju kliničkog koncepta optimalne ili idealne okluzije, ovaj odnos mora biti procijenjen za svakog pojedinog pacijenta, a tkiva žvačnog sustava moraju biti u stabilnoj, funkcionalnoj i zdravoj ravnoteži.

Međutim, kada je funkcijska ravnoteža narušena ili kada se okluzija nanovo uspostavlja, specifični kriteriji liječenja postaju važni kao nikad prije, osobito s rapidnim razvojem implantoprotetske terapije.

Liječenje okluzije mora se razmatrati na individualnoj osnovi na specifičnim fiziološkim potrebama različitih tkivnih sustava unutar žvačnog sustava, prije nego na zamišljenoj, stereotipnoj ili univerzalnoj osnovi.

Od ranije je utvrđeno i dokazano da je pravilno liječenje okluzije izravno povezano s uspješnim liječenjem i održavanjem zuba te kroz vrijeme i potpornih tkiva.

Fiziološka okluzija obično nazvana »normalna«okluzija ukazuje da bolest i/ili disfunkcija nisu prisutni i nije potrebno liječenje; Nefiziološka okluzija, obično se naziva »traumatska« ili »patološka«, ukazuje da ograničena bolest i/ili disfunkcija je prisutna i  potrebno je liječenje;

Okluzija liječenja često se naziva »idealna« ili »terapijska« okluzija, ukazuje da je potrebno zadovoljiti specifične kriterije liječenja da bi se liječili efekti traume ili bolesti.

Da bi se isplaniralo točno liječenje okluzije moraju se prvo donijeti dijagnostičke odluke.

Dijagnostičke odluke zasnivaju se na tipu i veličini liječenja koje je potrebno izvesti, primjerice, da li će se održati, modificirati ili uspostaviti nova okluzijska shema. Tri različite kategorije liječenja određene su kliničkom procjenom i zasnivaju se na individualnim, strukturalnim i funkcijskim zahtjevima pacijenta. Također se mora uzeti u obzir i razina uvježbanosti kliničara, njegova vještina i iskustvo, kao i zdravlje pacijenta, njegov interes i sposobnost.

Odluka da se zadrži postojeća okluzija bazira se na kliničkim nalazima o postojećoj funkcijskoj ravnoteži između tkivnih sustava, tj. moraju biti prihvatljivi odnosi unutar i između zubnih lukova, interkuspidacijski položaj i vertikalna dimenzija okluzije.

Posebnu pozornost valja posvetiti održavanju prihvatljive funkcijske ravnoteže prije njezine promjene prema određenom idealiziranom teorijskom konceptu.

Ako je donešena klinička odluka da se modificira ili uspostavi nova okluzija, moraju postojati konačni i stvarni razlozi koji podržavaju takvu odluku.

Ustvari, terapija se temelji na činjenici da postoje potrebe za određenom modifikacijom unutar i između zubnih lukova, ali ne i postojećeg interkuspidacijskog položaja ili vertikalne dimenzije okluzije.

One se drže prihvatljivim i prema tome se zadržavaju.

Kategorija novog uspostavljanja okluzije određena je činjenicom da ne postoji samo klinička potreba za novim uspostavljanjem ili reorganiziranjem odnosa unutar i između zubnih lukova, već da je interkuspidacijski položaj i/ili vertikalnu dimenziju okluzije također potrebno ponovno uspostaviti.

Postoje specifični i precizni tehnički zahtjevi te klinička stajališta kada se okluzijska shema mora ponovno uspostaviti ili reorganizirati.

Čeljusni odnos mora biti stabilan, a bolna i patološka stanja sanirana prije definitivne okluzijske terapije.

No zadnje i vrlo važno, kada se uspostavlja nova okluzijska shema, mora se uspostaviti referentni položaj liječenja.

Tijekom liječenja održavanja ili modificiranja, referentni položaj, prema definiciji, već je bio uspostavljen činjenicom da se interkuspidacijski položaj i vertikalna dimenzija okluzije od ranije drže prihvatljivim te se moraju samo održavati. Međutim, kada je interkuspidacijski položaj i vertikalnu dimenziju okluzije potrebno reorganizirati, potreban je nov, ponovljiv, referentni položaj jer originalni interkuspidacijski položaj više nije pouzdan i prihvatljiv, npr. zbog ortodontskog, ortognatskog ili protetsko-implantološkog liječenja.

Specifični ciljevi koji se sugeriraju iz optimalnog funkcijskog stajališta su:

maksimum simetrične raspodjele centričnih kontakata u interkuspidacijskom položaju (što može biti i u položaju CR, ovisno o kategoriji liječenja) aksijalno ili gotovo aksijalno opterećenje zuba prihvatljiva okluzijska ravnina kontakti vođenja koji omogućuju slobodu bez defleksije pri zatvaranju i ekskurzijskim kretnjama mandibule

prihvatljiva vertikalna dimenzija okluzije i interokluzijski slobodni prostor.