Parodontitis je oboljenje potpornog aparata zuba za čiji je razvoj nužna prisutnost mikroorganizama, odnosno mikrobni plak. Parodont je funkcijska cjelina pojedinih tkiva koja podupiru zub... Više >>
Klasifikacija prema Njemirovskom temelji se na patohistološkom nalazu.
Parodontitis apicalis acuta
Postoje četiri stadija :
A.periapeksni stadij
B.enosealni stadij
C.subperiostalni stadij
D.submukozni stadij
A)PERIAPEKSNI STADIJ
Karakteriziran je hiperemijom i seroznim eksudatom i ograničen na predio oko apeksa. Postoji osjećaj boli kod jače perkusije u horizontalnom i vertikalnom smjeru. Rendgenološki nalaz je negativan.
B) ENOSEALNI STADIJ
Razvija se ukoliko nije odstranjen uzrok upale prethodnog stadija. Osim hiperemije nastaje i infiltrat leukocita, javljaju se osteoklasti koji resorbiraju koštane gredice. Upala više nije ograničena na parodont, već se širi i na kost. Nastaje cirkumskriptni osteomijelitis karakteriziran resorpcijom kosti. Prisutna je pulsirajuća bol, zub je osjetljiv na dodir i perkusiju. Prisutan je i osjećaj "produženog zuba".
C) SUBPERIOSTALNI STADIJ
Infekt i gnoj prodiru kroz kost. Zahvaćen je i periost kojeg gnoj nadiže. Istodobno nastaje edem susjednih mekih dijelova i oteklina obraza. Pacijent ima vrlo jake bolove koji se pojačavaju kod konzumacije tople hrane i napitaka, i prilikom horizontalnog položaja. Objektivno se palpacijom nalazi jaka oteklina obraza.
D) SUBMUKOZNI APSCES
Gnoj je penetrirao kroz periost i dospio u meko tkivo ispod sluznice odakle se može prazniti fistulom. Bolovi su puno slabiji nego u prethodnom stadiju.
Rendgenski nalaz za parodontitis apicalis acuta je negativan, jer je proces u periapeksu akutne naravi, pa se još nisu mogle razviti rendgenski vidljive promjene u koštanoj supstanciji.
Slika 2. Akutna upala apeksnog parodonta: a) periapeksni atadij; b) enosealni stadij; c) subperiostalni stadij; d) submukozni stadij (parulis)
Parodontitis apicalis chronica
Kronični apeksni parodontitis najčešće nastaje prelaskom akutnog parodontitisa u kronični oblik uslijed nekroze pulpe, te je obično asimptomatski, jer je pulpno tkivo nekrotično, pa izostaje odgovor pulpe na toplinske ili električne podražaje.
Rendgenološki nalaz je pozitivan, tj. vidljiv je prekid laminae durae.
Kronične periapikalne upale mogu se podijeliti na :
Karakterizira ga lokalno prekomjerno odlaganje periapikalne kosti. Najčešće je asimptomatski ili s manjim simptomima. Rendgenološki se vidi proširena parodontalna pukotina.
Opaža se cirkumskriptna zona gušćih iregularnih koštanih gredica. Patohistološki se vide aktivni osteoblasti, fibroblasti i stanice kroničnog stadija upale. U ovom obliku, za razliku od ostalih, dominira osteoblastična aktivnost.
B) KRONIČNI APIKALNI PARODONTITIS
Ovaj klinički oblik najčešće razvijaju avitalni, nekrotični zubi koji toksično i bakteriološki inficiraju periapeks. Postoji oštra granica prema koštanom tkivu izgrađena od veziva-čahura. Unutar te tvorbe nalaze se nakupine makrofaga, limfocita, polimorfonukleara i mastocita. Iza vezivne kapsule prisutna je pojačana aktivnost osteoblasta.
Histopatološki postoje 4 zone:
Slika 3. Zone periapikalnog kroničnog upalnog procesa
C) SUPURATIVNI APIKALNI PARODONTITIS
Obično nastaje iz akutnog parodontitisa ili zbog neadekvatnih punjenja korijenskih kanala. Patohistološki je prisutna likvefakcijska nekroza s polimorfonuklearima, makrofagima i neutrofilima. Kod te upale ne može se točno odrediti granica između granulacijskog tkiva i alveolne kosti. Obično fistulira u cavum oris.
D) CISTA
Često se razvija iz granuloma. Upalni podražaj aktivira Malassezova tjelešca, ostatke Hertwigove epitelne ovojnice, te ona počinju bujati i okruživati okolno granulacijsko tkivo. Nastaje šupljina opkoljena pločastim epitelom,a njenu unutrašnjost ispunja tekućina u kojoj se nalaze holestrinski kristalići. Zbog povećanog pritiska tekućine i bujanja vezivnog tkiva cistična tvorevina raste.
KLASIFIKACIJA PREMA WALTONU
Prema Waltonu se periapeksne bolesti dijele na temelju kliničkih i histopatoloških nalaza u pet glavnih skupina. Lezije vezane uz bol i oticanje nazivaju se akutnim (simptomatskim), a one kod kojih su simptomi slabije izraženi-kroničnim (asimptomatskim).
