U radu s djecom s posebnim potrebama potrebno je više vremena i strpljenja nego u radu s ostalom djecom.
Zbog toga se posjeti moraju planirati tako da stomatolog bez pritiska može posvetiti dovoljno vremena razgovoru s roditeljima, zadobivanju povjerenja te uklanjanju straha u djece.
S velikim brojem djece može se ostvariti zadovoljavajući stupanj suradnje potreban za uspješan zahvat. U pacijenata kod kojih to nije moguće primjenjuju se različiti postupci koji omogućuju provođenje terapije.
Sedacija je postupak u kojemu se primjenom lijekova minimalno deprimira CNS u svrhu smirenja pacijenta prije zahvata. Ovisno o načinu primjene lijekova, može biti oralna, intramuskularna, submukozna, rektalna, intravenozna i inhalacijska. Najčešće primjenjivana sredstva su benzodiazepini. Oralni način njihove primjene najviše je rasprostranjen i najbolje prihvaćen.
U djece se preporučaju u dozi od 2 do 10 miligrama 1 sat prije zahvata (10). Rektalna sedacija primjenjuje se samo u jako male djece, a intramuskularna i submukozna u pacijenata koji ne žele ili ne mogu uzeti lijek per os.
U inhalacijskoj sedaciji koristi se smjesa kisika i dušičnog oksidula. Na početku se pacijentu kroz 2 do 3 minute daje udisati 100%-tni kisik.
Zatim se postupno dodaje dušični oksidul, dok se ne postigne zadovoljavajuća sedacija. Dopušteni udio dušičnog oksidula u smjesi je 30 do 50%. Nakon stomatološkog zahvata pacijent opet udiše 100%-tni kisik kroz 5 minuta.
Intravenozna proceduralna sedacija (IVPS) može biti alternativa općoj anesteziji. Pri ovom postupku postoji mogućnost titracije svakog lijeka koji se primjenjuje, a time i točno određivanje doze i dubine sedacije (11).
Ako za uspješan zahvat sama sedacija nije dovoljna, nego je potrebno i fizičko obuzdavanje, odgovarajuća premedikacija i sedacija može pomoći da se ono lakše ostvari. Za svaki oblik sedacije potrebno je tražiti pismeni pristanak roditelja.
4.2. Metode fizičkog obuzdavanja
Kad se s djetetom ne može postići odgovarajuća suradnja, nužno je primijeniti metode fizičkog obuzdavanja. One će smanjiti opasnost od nenadanih pokreta tijekom zahvata koji bi mogli dovesti do ozljede. Te metode nikada ne bi smjele biti korištene kao kazna. Roditeljima treba objasniti postupak i njegovu nužnost, zatražiti pristanak, a katkad i pomoć. Ono što se mora postići kao osnovno je stdržanje usta otvorenima.
U tu svrhu služi metalni prsten koji stomatolog ili sestra stavljaju na prst i umeću interokluzalno.
Ako ga koristi stomatolog, nedostatak mu je što ograničava pokrete ruke. Mogu se upotrijebiti i gumeni blokovi različitih veličina u koje pacijent zagrize. Ti blokovi trebali bi biti osigurani koncem za slučaj da upadnu u usta prema ždrijelu.
Kontrola pokreta glave, tijela i ekstremiteta ostvaruje se korištenjem različitih pomagala ili uz pomoć roditelja i asistenta. Manju djecu može se posjesti u krilo roditelju, koji svojim nogama drži djetetove noge, a rukama ruke. Asistent drži glavu i u isto vrijeme može prstenom osigurati otvorena usta. Za stariju djecu koriste se pojasevi i trake te različite naprave za učvršćivanje glave.
Slika 11: Jedan od načina fizičkog obuzdavanja starije djece.
(Preuzeto iz McDonald RE, Avery DR. Dentistry for the child and adolescent 1987.)(8)
Kod imobilizacije ekstremiteta plahtama i trokutnom maramom treba osobito paziti na nemirne pacijente koji mogu razviti hipertermiju ako zahvat dugo traje (8).
Ako je djetetu potreban ekstenzivan zahvat, a suradnja se ne može postići ni fizičkim mjerama ni sedacijom, indicirana je opća anestezija.
