Općenito govoreći, postoje tri međučeljusna odnosa koja se klinički koriste kao referentni položaji:

interkuspidacijski položaj (IKP),

miocentrik (MC)

i centrična relacija(CR).

Interkuspidacijski položaj (maksimalna interkuspidacija, centralna okluzija) je klinički najponovljiviji referentni položaj (Slika 1).

Određen je morfološki, oblikom i lokacijom zubi, zatim parodontnim osjetnim organima preko propriocepcije i memorijom mišića koja je pojačana zubnim dodirom.

Osjetni input dopušta donjoj čeljusti da se brzo otvara i zatvara, i to ponovljivo, u istom položaju.

Kada se IKP ne može odrediti, postoje dva alternativna klinička pristupa za uspostavljanje ponovljivog referentnog položaja.

Položaj vođen zglobom-ligamentima (CR) ili položaj vođen mišićima (MC), mogu se pouzdano koristiti da bi se donja čeljust dovela u odnos prema kraniju na relativno ponovljivoj osnovi.

U literaturi su zabilježene različite metode određivanja međučeljusnog položaja vođenog mišićima i to uporabom jezika, govora, položaja (fiziološkog) mirovanja ili voljnog i ponovljivog zatvaranja donje čeljusti.

Slika 1. Interkuspidacijski položaj

Miocentrik kao refererentni položaj postiže se uporabom transkutane električne živčane stimulacije (TENS) koja inducira ritmičke kontrakcije stimuliranih žvačnih mišića.

Time se naizmjenice relaksiraju žvačni mišići u cilju postizanja položaja mirovanja donje čeljusti.

Myomonitor predstavlja uređaj kojim se izvodi transkutana električna živčana stimulacija motornih korjenova trigeminalnog i facijalnog živca pomoću dvije aktivne i jedne neutralne elektrode.

Postupak u kojem se koristi myomonitor osobito je koristan u pacijenata s nepopustljivom mišićnom napetošću, gdje postoji jak tonus zatvarača, s ciljem registriranja međučeljusnih odnosa koji trebaju poslužiti kao početni položaj u fazi liječenja okluzije.

 

Slika 2.Myomonitor – uređaj za određivanje miocentrika uporabom TENS-a

Definicija centrične relacije (CR) mijenjala se kroz povijest u znanstveno-stručnoj literaturi.

Konceptualni pristupi definiciji centrične relacije mogu biti anatomski, ortopedski ili operacionalni.

Anatomska definicija je tradicionalni dentalni koncept optimalnog strukturalnog odnosa mandibule prema kraniju.

Ortopedska definicija zasniva se na fizikalno medicinskom konceptu zatvorenog odnosa artikularnih struktura koji je determiniran funkcijom.

Ako nisu kompromitirani, kondili mogu biti »namješteni« u zglobnim jamicama s umetnutom zglobnom pločicom uz pomoć aktivnosti žvačnih mišićima tijekom funkcije, tj. kompresijom ili funkcijskim opterećenjem artikularnih struktura tijekom žvakanja i gutanja.

Zatvoreni odnos artikularnih struktura u bilo kojem zglobu smatra se i fiziološki i biomehanički stabilnim.

Budući da su tomografski nalazi na asimptomatskim ispitanicima pokazali veliku varijaciju u položaju kondila, ova funkcijska definicija je mnogo točnija od prve definicije, koja se bazira na anatomskim odnosima, a oni se teže procjenjuju. Treća operacionalna definicija, zasniva se na konceptu prema kojem izvođenje preciznog i složenog liječenja okluzije predstavlja tehničku prednost uporabe ponovljivog graničnog položaja čeljusti.

Položaj CR neovisan je od zubnog dodira i određen je vođenjem mandibule u rotacijskoj kretnji oko transverzalne horizontalne osi.

Značaj je položaja CR da omogući kliničaru  procjenu napredovanja i ishoda liječenja na osnovu početne i završne točke.

Klinička prednost šarnirske osi (hinge axis) je tehničke prirode, odnosno, prijenosom horizontalne osi koja prolazi kroz kondile pacijenta u artikulator dobiva se mogućnost izmijene ( unutar granica ) vertikalne dimenzije okluzije.

Donja čeljust vodi se u retrudiranom smjeru, dok se istovremeno podupire i u superiornom smjeru na gonijalnim kutovima mandibule (Dawsonov hvat) kako bi se omogućilo kondilima da dođu u dodir u najvišem anteriorno-superiornom smjeru prema stražnjoj kosini zglobnih kvržica.