Najvažnija
stavka koju moramo razumjeti prije početka terapije jest činjenica da je
selektivno ubrušavanje ireverzibilan proces, te da ga ne smijemo koristiti bez
planiranja.
Sam proces vrlo je složen i lako može dovesti do pogoršanja
trenutne situacije pacijenta.
Cilj je okluzijske prilagodbe poboljšati ili
ponovno uspostaviti pravilne okluzijske kontakte i čeljusne odnose iz
zdravstvenih, funkcionalnih i estetskih razloga. Razlozi koji zahtijevaju
terapiju selektivnim ubrušavanjem mogu biti:
- traumatske okluzije
- estetski zahtjevi
- narušena žvačna funkcija
- kod određenih tipova temporomandibularnih disfunkcija
- nakon opsežnih protetskih radova
- nakonortodontske
terapije
Traumatska okluzija može uzrokovati pulpitične bolove,
hiperemiju, pulpitis, periapikalnu osjetljivost, fremitus, čak i frakture zuba.
Pravilnim ubrušavanjem okluzalne plohe određenog zuba možemo postići optimalnu
raspodjelu sila na taj zub i tako spriječiti prevelika opterećenja i dovesti do
smanjenja bolova i stabilizacije samog zuba.
Kod nekih oblika temporomandibularnih disfunkcija ovaj
pristup također može uvelike pomoći, budući da je ovo ireverzibilan proces,
upuštamo se u njega samo ako smo prethodno uz pomoć udlage postigli smanjenja
simptoma kod pacijenta (10, 11).
Nakon svakog opsežnijeg rada, pa čak i manjih (bilo
fiksnoprotetskih ili mobilnih), moramo provesti postupak prilagodbe takvog rada
u okluziji.
Nakon ortodontske terapije postupak koristimo radi finog
dotjerivanja okluzijskih kontakata koji nam smanjuje mogućnost recidiviranja.
Kao kod svakog terapijskog zahvata, tako i ovdje nailazimo
na kontraindikacije koje su u ovom slučaju uglavnom općeg karaktera.
Tu spada
nepostojanje fizičke ili emocionalne stabilnosti, pojavnosti orofacijalne boli,
psihološka i emocionalna stanja (anksioznost, frustracije, depresije...), a sve
to može nam otežavati postupak liječenja.
Neki pacijenti imaju izraženu taktilnu osjetljivost zuba.
Imaju toliko fino izražen taktilni osjet da osjete promjene od 10 do 20
mikrona.
Ako se kod takvih pacijenata upustimo u zahvat, a da nismo primijetili
tu osjetljivost, možemo se dovesti u situaciju začaranog kruga.
Prilikom
brušenja dijamantnim svrdlima (jako finim) pacijenti osjećaju hrapavost
površine i daju nam lažno negativne rezultate (pozitivna okluzijska svjesnost)
pa nam onemogućuju procjenu kada smo postigli optimum liječenja.
Zbog takvih
situacija moramo jako paziti da ne izazovemo pozitivnu okluzijsku svjesnost, a
pacijente moramo educirati i psihološki pripremiti kako bi krajnji rezultat bio
pozitivan (2, 11).
Osnovni ciljevi selektivnog ubrušavanja su:
1. aksijalno
ili gotovo aksijalno opterećenje zuba
2. prihvatljiva
vertikalna dimenzija okluzije i interokluzijski slobodni prostor
3. maksimum
simetrične raspodjele centričnih zubnih dodira u interkuspidacijskom položaju
4. prihvatljiva
okluzijska ravnina
5. kontakti
vođenja koji dopuštaju slobodu pri zatvaranju i ekskurzijskim kliznim kretnjama
mandibule bez defleksije (2)
Ovi ciljevi okluzije
moraju se provesti u što većoj mjeri kako bismo dobili zadovoljavajuće
rezultate.