Najvažnija stavka koju moramo razumjeti prije početka terapije jest činjenica da je selektivno ubrušavanje ireverzibilan proces, te da ga ne smijemo koristiti bez planiranja.

Sam proces vrlo je složen i lako može dovesti do pogoršanja trenutne situacije pacijenta.

Cilj je okluzijske prilagodbe poboljšati ili ponovno uspostaviti pravilne okluzijske kontakte i čeljusne odnose iz zdravstvenih, funkcionalnih i estetskih razloga. Razlozi koji zahtijevaju terapiju selektivnim ubrušavanjem mogu biti:

- traumatske okluzije

- estetski zahtjevi

- narušena žvačna funkcija

- kod određenih tipova temporomandibularnih disfunkcija

- nakon opsežnih protetskih radova

- nakon ortodontske terapije

Traumatska okluzija može uzrokovati pulpitične bolove, hiperemiju, pulpitis, periapikalnu osjetljivost, fremitus, čak i frakture zuba.

Pravilnim ubrušavanjem okluzalne plohe određenog zuba možemo postići optimalnu raspodjelu sila na taj zub i tako spriječiti prevelika opterećenja i dovesti do smanjenja bolova i stabilizacije samog zuba.

Nakon svakog opsežnijeg rada, pa čak i manjih (bilo fiksnoprotetskih ili mobilnih), moramo provesti postupak prilagodbe takvog rada u okluziji.

Kao kod svakog terapijskog zahvata, tako i ovdje nailazimo na kontraindikacije koje su u ovom slučaju uglavnom općeg karaktera.

Tu spada nepostojanje fizičke ili emocionalne stabilnosti, pojavnosti orofacijalne boli, psihološka i emocionalna stanja (anksioznost, frustracije, depresije...), a sve to može nam otežavati postupak liječenja.

Neki pacijenti imaju izraženu taktilnu osjetljivost zuba. Imaju toliko fino izražen taktilni osjet da osjete promjene od 10 do 20 mikrona.

Ako se kod takvih pacijenata upustimo u zahvat, a da nismo primijetili tu osjetljivost, možemo se dovesti u situaciju začaranog kruga.

Prilikom brušenja dijamantnim svrdlima (jako finim) pacijenti osjećaju hrapavost površine i daju nam lažno negativne rezultate (pozitivna okluzijska svjesnost) pa nam onemogućuju procjenu kada smo postigli optimum liječenja.

Zbog takvih situacija moramo jako paziti da ne izazovemo pozitivnu okluzijsku svjesnost, a pacijente moramo educirati i psihološki pripremiti kako bi krajnji rezultat bio pozitivan (2, 11).

Osnovni ciljevi selektivnog ubrušavanja su:

1. aksijalno ili gotovo aksijalno opterećenje zuba

2. prihvatljiva vertikalna dimenzija okluzije i interokluzijski slobodni prostor

3. maksimum simetrične raspodjele centričnih zubnih dodira u interkuspidacijskom položaju

4. prihvatljiva okluzijska ravnina

5. kontakti vođenja koji dopuštaju slobodu pri zatvaranju i ekskurzijskim kliznim kretnjama mandibule bez defleksije (2)

 Ovi ciljevi okluzije moraju se provesti u što većoj mjeri kako bismo dobili zadovoljavajuće rezultate.