U želji da se uklone nedostaci standardne protetike i postigne veće funkcijsko jedinstvo proteza i stomatognatskog sustava, sve se više proučavaju i uporabljuju implantati.
Implantat ili usadak je u širem smislu riječi svaki autogeni, alogeni, ksenogeni ili aloplastični materijal unesen u ljudski organizam s namjerom nadoknade tkiva ili organa ( sl.1).
Najčešće upotrebljavani materijali za izradbu dentalnih implantata spadaju u skupinu aloplastičnih, tj. neživih materijala koji se unose u biološku sredinu ( sl.2). Takvi se materijali zovu biomaterijalima, čija je svrha postizanje interaktivne sveze sa živom okolinom.
Posebna se važnost pridaje oko izbora, ugradnje i korištenja implantata.
A rezultat uspjeha je interdisciplinarni pristup rješavanja problema timskog pristupa (protetičar, oralni kirurg, parodontolog i higijeničar).
Znanjem i poštivanjem pravila struke ostvaruje se cilj moderne stomatologije a to je vratiti pacijentu izgubljenu fizionomiju, funkciju, estetiku i fonaciju bez obzira na prirodu problema s kojim dolazi u ordinaciju.
Slika 1. Imunološka kategorizacija materijala
Slika 2. Vrste aloplastičnih materijala
Povijesni razvoj dentalnih implantata
Pokušaj da se zubi nadomjeste drugim zubima ili zubima građenim od drugih materijala stari su vjerojatno koliko i ljudski rod.
Na temelju arheoloških podataka vidljivo je da ideje zamjene zuba drugim materijalima datiraju još iz vremena prvih razvijenih civilizacija (Asteka, Maja,Inka), te plemena koja su zauzimala golema prostranstva Srednje Amerike, osobito današnjeg Mexica i Južne Amerike.
U to nas upućuju dokumentirani postupci ukrašavanja zuba brušenjem,ugradnjom poludragog kamenja u obliku inleja ili ugradnjom inleja plemenitih kovina, osobito zlata.
Wilson Popenoe i supruga pronašli su u Hondurasu dio donje čeljusti pripadnika civilizacije Maja iz godine 600. poslije Krista.
U alveolama donjih triju sjekutića nalaze se replike zuba izrađene od školjaka. Slični podaci mogu se naći i u opisima egipatskih mumija.
Gdje se spominje uporaba zlatnih folija za prekrivanje zuba, uporaba drvenih i koštanih nadomjestaka na karioznim ili izvađenim zubima.
Također otkriće lubanje stare oko 2000.godine u Francuskoj s dentalnim
implantatom od lijevanog željeza pokazuje da je implantologija jedna od najstarijih grana stomatologije.
Stanje se nije bitno mijenjalo sve do kraja XIX. i početka XX. stoljeća.
Godine 1905. Payne preporuča srebrni implantat koji se dobiva na osnovi odljeva alveole nakon ekstrakcije.
Godine 1937.
Adams prezentira cilindrični implantat sa dnom u obliku polukugle,a na
koronarni dio postavljeni su kuglasti etečmeni.
Goldberg i Gernshoff 1949. godine predstavljaju subperiostalne metalne implantate,koji u bezubih pacijenata služe za nanošenje cijelog zubala.
Razvoj implantata u obliku vijka nastavili su Tramonte 1965. Linzow 1966. i Heinrich 1971. Linzow i Chercheve 1970. prikazuju novi dizajn plosnatih implantata, ali opisuju i vijčani i igličasti implantat.
U periodu između 1950. i 1970. godine. postavljeni su temelji modernog shvaćanja implantologije.
Breder je 1952. godine objavio rad kojim je dokazao biokompatibilnosti titana, dok je P.I. Bränemark 1969. godine objavio rad kojim je na eksperimentalnim životinjama u kliničkoj praksi dokazao koncept oseointegracije (1,2,3).
