Periapikalne bolesti su patološke promjene tkiva zuba koje okružuju apeksni dio korijena zuba. Mogu nastati zbog djelovanja mikrobioloških, mehaničkih ili kemijskih iritacija koje do periapikalnog područja najčešće dopiru iz pulpe. Ti iritansi uzrokuju oštećenje tkiva, odumiranje stanica i upalu. Postoje akutna i kronična faza u razvoju periapikalnih bolesti, no kronična se nužno ne nadovezuje na akutnu. Organizam na iritaciju reagira upalnim i imunološkim odgovorom, koji oblikuje kliničku sliku i tijek periapikalne lezije. Periapikalna lezija je homogena tvorba unutar koje su dokazane razne upalne stanice kao što su : limfociti, polimorfonukleari, makrofagi, mastociti i druge. Uz nespecifični upalni odgovor, razvija se i specifični imunološki odgovor karakteriziran stvaranjem protutijela. Istraživanja ipak pokazuju da se imunološka zbivanja odvijaju samo na lokalnoj razini i da nemaju patološki utjecaj na udaljena tkiva i organske sustave.
Brojne istraživačke metode, kao što su metode imunoflorescencije, imunohistokemijske metode, autoradiografske i "flow cytometry" metode, nastoje razjasniti histološku sliku te upalna i imunološka zbivanja unutar periapikalnih lezija.
Unatoč tome, patogeneza periapikalnih oboljenja još uvijek nije sasvim razjašnjena. Stanični elementi koji sadrže imunoglobuline (plazma-stanice), limfociti, makrofagi, mastociti i polimorfonukleari su dokazani u tim tkivima. Njihovo nakupljanje upućuje na postojanje antigenskog podražaja. Dakle, na lokalnoj razini se odvijaju nespecifične upalne te specifične imunološke reakcije. Dominantne stanice, odgovorne za razvoj, održavanje lezije i koštanu destrukciju su limfociti T. Pomoćnička subpopulacija limfocita T dominira aktivnom fazom nastanka lezije, aktivira makrofage te inducira limfocite B na produkciju protutijela protiv bakterijskih komponenata.
Na konačni tijek i izgled lezije utječe velik broj stanica s različitim patofiziološkim aktivnostima koje pokreću brojne mehanizme i međusobno "surađuju".
