Najčešći rabljeni elementi su okluzijski i incizalni upirači.

Smanjenjem protezne baze postoji mogućnost preopterećenja ležišta zbog ograničene mogućnosti optrerećenja mukoperiosta i koštanog fundamenta.

Dakle, opterećenje raste sa smanjenjem baze, a izuzetno je veliko ako se baza izrađuje bez ovratnika preko kojih se žvačne sile prenose djelomično i na preostale zube.

Sile koje se prenose sa upirača na zub su različite, a ovise da li se prenose sa produženog ili sa umetnutog sedla.

Prema statičkom pravilu sile se sa umetnutog sedla prenose neposredno na zube nosače sredstava za retenciju i stabilizaciju te se takvo opterećenje naziva dento-gingivnim.

Slika 11. Jednostruko umetnuto sedlo na gornjoj djelomčinoj protezi s upiračima

Prema statičkom pravilu sile se sa produženog sedla prenose posredno. Neposredan prijenos sa produženog sedla djeluje na zub poput poluge, što onda posljedično uzrokuje resorpciju kosti alveolne stjenke na mjestu gdje je sila najveća.

Prijenos je pravilan samo ako se zub optereti po dužinskoj osi tj. dentoaksijalno.

Slika 12. Obostrano distalno produžena sedla na gornjoj djelomičnoj protezi

Uloga upirača osim prijenosa sila i stabilizacije baze, sprječava slijeganje baze i osigurava položaj kvačice na planiranome mjestu.

Dalja mu je prednost jer stvara osjećaj funkcijskog jedinstva između preostalih zubi i proteze.

Prednosti dentoaksijalnog pored gingivmim opterećenjem su sljedeće:

- sile se ravnomjerno raspodjele na opterećenje tkiva

- slijeganje protezne baze je otežano ili spriječeno

- kvačica ostaje na planiranom mjestu

- pacijent ima osjećaj funkcijskog jedinstva proteze sa stranim tijelom.

 
Primjena dentoaksijalnog opterećenja ovisi o rasporedu i broju preostalih zuba. Raspored može biti linearni i poligonski.

Linearni raspored preostalih zuba može biti transverzalan, dijagonalan i tangencijalan, a poligonski je trokutast, četverokutasti ili višekutni.

Važno je da li se baza nalazi unutar retencijskog poligona ili van njega.

Svaka sila koja se hvata izvan poligona, štetna je jer nastoji izvrnuti protezu. Linerani smještaj upirača indiciran je samo po tangenti na proteznu bazu. Tangenta je povoljna ako je dovoljno duga.

Granična situacija za dentoaksijalno opterećenje je tangenta koja spaja dva unilateralno preostala zuba, sa slobodnim prostorom od najmanje tri zuba. Apsolutna kontraindikacija, je ako je linearna spojka zuba sekanta, jer tu dolazi do destabilizacije proteze.

Slika 13. Raspored može biti: A - poligonski, B - trokutni, C i D - po transvezalnoj tangenti, E - po lateralnoj tangenti, F - po sekanti