Dental anatomy simulation, verzija 1.0 je program za pregled svih zubi i korijenova trajne denticije u 3D formatu. Klikom na sliku ili ovdje, snimite i instalirajte program u svom računalu.
Estetski intrakoronarni nadomjestci
Kompozitni inlay
Kompozitni inlay koji se koristi u fiksnoj protetici kao
privremeni rad do izrade inlaya iz konačnog materijala, primjerice keramike ili
ceromera i vlaknasto ojačanog kompozita, može se izraditi izravnim načinom,
vrlo slično izradi akrilatnog modela. Izolacija kaviteta napravi se vodom,
odnosno slinom. Kavitet mora biti vlažan, ali ne zaliven slinom. Odgovarajuća
količina kompozita se unosi u kavitet, kondenzira odgovarajućim instrumentom i
oblikuje se okluzijska površina. Okluziju se može lako provjeriti i uskladiti s
antagonistima. Kompozit se djelomično polimerizira i vadi iz kaviteta, a
polimerizacija se dovrši izvan usta u odgovarajućem uređaju. Završna obrada se
napravi u laboratoriju ili priručnim sredstvima, nakon čega je inlay spreman za
cementiranje. Prednost izravnog načina izrade kompozitnih inlaya je u skraćenju
vremena za njegovu izradu i mogućnosti kontrole okluzijskih odnosa prije izrade
inlaya u definitivnom materijalu, odnosno obliku. Polimerizacijska kontrakcija
kompozita odvija se izvan kaviteta, odnosno nastanak povećane rubne pukotine
zbog polimerizacijske kontrakcije kompozita kompenzira se naknadnim
cementiranjem, odnosno slojem cementa koji zatvara tu pukotinu. Polimerizacija
kompozita uz povišenu temperaturu i pritisak povećava postotak vezanja
kompozita što rezultira homogenijim materijalom (samo svjetlosna polimerizacija
do 65% polimeriziranog kompozita, polimerizacija uz povišenu temperaturu i
pritisak do 96% vezanog kompozita).
Keramički inlay ne može se izraditi izravnom metodom nego se
izrađuje u zubotehničkom laboratoriju pa govorimo o neizravnoj metodi rada, jer
se tehnološki dio izrade ne odvija u ustima pacijenta. Postoji nekoliko
neizravnih načina izrade keramičkih inalya.
Tehnika napečenja keramike na radni odljev (The refractory
die tehnique). Tijek otiskivanja i izrade odljeva je jednak kao za metalni
inlay, ali se radni odljev izrađuje iz
uložne mase koja ima koeficijent ekspanzije jednak koeficijentu kontrakcije
keramike tijekom pečenja. Potrebna su najmanje tri ciklusa pečenja keramike
prije završne glazure kako bi se kompenzirala kontrakcija keramičke mase.
Lijevani keramički inlayi. Inlayi izrađeni načinom gubljenja
(isparavanja – izgaranja) voska točnije priliježu uz rubove kaviteta, a
materijali iz kojih se izrađuju su otporniji na opterećenja od keramičkih
materijala za tehniku napečenja na radni odljev. Pri lijevanju se koristi
centrifugalna sila ili pritisak za unošenje rastopljenog materijala u kalup od
uložne mase. Individualna karakterizacija okluzijskih površina radi se tehnikom
bojanja, a nakon toga se nanosi sloj glazure (ocakline). Usklađivanje okluzije
i završno poliranje nakon cementiranja mogu ukloniti slojeve koji stvaraju
estetski utisak inlaya i glazuru. Okluzijska prilagodba necementiranog inlaya
je vrlo problematična, jer može doći do pucanja staklokeramike.
Tehnika pečenja keramike na metalnoj foliji. Tanka
metalna folija se adaptira na radni
odljev i na nju se nanosi keramička
masa. Radni odljev s folijom i keramičkom masom
unosi se u peć za pečenje keramike. Pri kristalizaciji vrlo lako dolazi
do distorzije, a time do pogreške,
posebno ukoliko se odvoji platinska
folija od odljeva prije pečenja keramike.
CAD-CAM sustav ili strojno glodanje keramičkog inlaya.
Intraoralnom kamerom snimi se oblik
kaviteta, slika se obradi u računalu koje kontrolira glodalo. Glodalo iz
tvornički izrađenog komada keramike oblikuje objekt koji odgovara obliku
kaviteta. Prednost ovih sustava je u uštedi vremena za izradu inlaya. Nema
otiskivanja i izlijevanja radnog odljeva, pa se izbjegavaju procesne pogreške
vezane uz ponašanje otisnih materijala, tehnike otisaka ili ponašanje materijala
za radni odljev. Mane su skupoća sustava i nemogućnost točne izrade okluzijskih
površina. Nakon cementiranja predstoji mukotrpno ubrušavanje i okluzijska
prilagodba u ustima, te završno poliranje.
Indikacije i
kontraindikacije
Inlay možemo indicirati na zubu s dovoljnom masom preostalih
tvrdih zubnih tkiva jer ukoliko su preostale stijenke zuba tanke i oslabljene,
što može biti slučaj kod opsežnih inlaya, okluzalne sile što djeluju na rad kao
i na postranične zidove kaviteta mogu dovesti do loma zuba tijekom funkcije.
Kod takvih situacija odlučujemo se za onlay kod kojeg je mogućnost za ovakvom
vrstom frakture mnogo manja. Intrakoronarni estetski radovi u paru mogu se
koristiti i kao sidrišta za konstrukciju inlay mosta kojim se nadoknađuje jedan
zub u prednjem ili stražnjem dijelu zubnog luka.
Materijali za izradu inlaya trebaju posjedovati slijedeća
svojstva: prirodni izgled, malu sposobnost habanja, dobru rubnu
prilagodljivost, radiokontrastnost, visok stupanj polimerizacije i biološku
indiferentnost.
Inlay kao nosač mosta kontraindiciran je kod:
rotiranog zuba,
kod sanacije velikih karijesnih defekata,
niske kliničke krune zuba,
devitaliziranih zubi
abrazije.
U svim kliničkim slučajevima u kojima iz bilo kojeg razloga
ne možemo izraditi intrakoronarni estetski rad, potpuna estetska krunica je
najbolje i konačno rješenje.
Preparacija zuba
Indikacija za estetske inlaye je zahtjev pacijenta za
izradom estetskog ispuna na lateralnim zubima, a širina istmusa (primarnog
okluzalnog kaviteta) prelazi širinu polovine okluzalne plohe. Bukalna i
lingvalna stijenka moraju biti očuvane i bez ispuna ili vidljivih pukotina u
caklini.
Preparacija za estetski inlay
Preparacija za estetske inlaye razlikuje se od preparacije
za metalni inlay u izgledu prijelaza stijenki na dno kaviteta. Svi prijelazi
moraju biti zaobljeni, za razliku od preparacije za kovinski inlay.
Koncentracija sila pri opterećenju na oštrim prijelazima ploha inlaya dovodi do
pucanja materijala iz kojeg je izrađen nadomjestak, a time i do neuspjeha
terapije. Caklinski rubovi kaviteta se ne zakošavaju jer, zbog krhkosti
materijala iz kojeg se izrađuje inlay, nije moguće izraditi tanke rubove
otporne na opterećenje i lom. Tijekom funkcije takvi rubovi pucaju i dolazi do
otvaranja rubne pukotine. Dubina okluzalnog kaviteta mora biti 1,5 mm na
najplićem mjestu, a širina na istmusu također 1,5 mm. Preporučljivo je te
dimenzije povećati do 0,5 mm kada je to god moguće. Aproksimalna stepenica mora
imati debljinu od 1,0 – 1,5 mm.
Ukoliko inlay služi kao sidro mosta potrebno je njegovu
dubinu povećati na 2,0 – 2,5 mm, a širinu istmusa kod molara na 2,5 – 3,0 mm.
Pri adhezijskom
cementiranju svi rubovi inlaya moraju biti okruženi caklinom. Idealno je ako na
gingivnom rubu aproksimalnog kaviteta postoji rub cakline u debljini od 1,0 .
1,5 mm mjeren u apikalnom smjeru. Ukoliko caklinski rub na aproksimalnoj
stepenici ne postoji, potrebno je razmotriti cementiranje staklo-jonomernim
cementima.
Preparacija za estetski onlay ili overlay
Preparacija je jednaka kao za kovinski onlay ili overlay,
ali svi prijelazi između površina moraju biti zaobljeni odnosno obli, bez
oštrih prijelaza ili rubova. Za estetske onlaye ili overlaye dubina preparacije
na okluzalnoj površini centrične kvržice mora biti najmanje 2,0 mm. Stepenica
na bukalnoj, odnosno palatinalnoj površini centrične kvržice mora biti 1,0 –
1,5 mm. Širina istmusa najmanje 1,5 mm, a dubina okluzalnog ormarića najmanje
1,5 mm. Nakon preparacije kavitet se završno obrađuje i polira, kao kod
estetskog inlaya.
Danas se za izbjeljivanje zuba koriste razne paste i otopine. Kemijska sredstva otapaju površni sloj cakline i/ili oksidiraju zubnu supstancu. Za izbjeljivanje najčešće se koriste oksidirajući spojevi koji oslobađaju kisikove ione u caklinu i dentin.
Takav tretman obavezno uključuje zaštitu nekim od preparata fluora. U određenom broju slučajeva pacijenti osjećaju bol ...