Totalna proteza je protetska terapija za potpuno bezubu čeljust. Vraća pacijentu tri osnovne funkcije, a to su funkcije govora ( fonacije ), žvakanja (mastikacije), izraza lica  ( fizionomije). Tijekom izradbe totalne proteze javljaju se slijedeći problemi:

1. BIOLOŠKI problem  - proteza kao strano tijelo izaziva podražaje razne prirode. Stoga materijali koji se upotrbljavaju ne smiju biti toksični, ne smiju iritirati sluznicu i djelovati alergijski. Trebaju biti kemijski stabilni i trebaju se uklopiti u novu sredinu.
2. FIZIOLOŠKI problem  - proteza kao strano tijelo dolazi u usta pa moramo dobro poznavati funkcije mišića, kretanje čeljusti i krivulje, te protezu sa svim tim pojavama uskladiti.
3. FIZIONOMSKI problem - govori o utjecaju proteze na izgled i izraz lica.
4. PSIHOLOŠKI problem - gubitak zuba utječe na čovjekovu psihu.
5. MEHANIČKI problem - riješava problem retencije tj. učvrščivanja totalne proteze.
6. TEHNIČKI problem - govori o načinu laboratorijske izrade. 

2. TIJEK IZRADBE TOTALNE PROTEZE

2.1. Uzimanje otiska 
 Otisak uzima terapeut u ambulanti. Anatomski otisak se uzima alginatom u konfekcijskoj žlici i ne registrira odnose tkiva u funkciji.
2.2. Izljevanje otiska i izrada radnog modela
Radni model se dobiva izljevanjem alginatnog otiska. Nakon vađenja iz usta otisak se obavezno dezinficira, a prije izljevanja treba ga posuti sadrenim prahom. Tako nastaje kemijska reakcija kalcijevih iona iz sadre i eventualno nezasicenih soli iz alginata. Nakon 1-2 minute sadreni prah se ostrani četkicom s otiska i ispere mlazom mlake vode. Ako nismo u mogućnosti otisak izliti odmah, treba ga čuvati u vlažnom mediju, ali ne u vodi jer tamo bubri, niti na suhom jer tamo kontrahira. Vlažni medij dobit ćemo omotavanjem otiska vlažnom gazom te stavljanjem u vrećicu, ali postoje aparati humidiferi koji proizvode vlagu. Otisak se uzima konfenkcijskom zlicom. U dobiveni alginatni otisak ulijeva se sadra konzistencije vrhnja. Određena količina sadre stavi se na pločicu i otisak se preokrene tako da je konfenkcijska zlica s gornje strane. Nakon što se sadra veze odljev se odvoji od otiska i višak se obradi na trimeru.
2.3. Izradba individualne žlice
Individualna žlica izrađuje se na radnom odljevu anatomskog otiska iz sintektičkog materijala ili shelak-gutaperke. Tijek izradbe:
- ucrtavanje granice pomične i nepomične sluznice;
- ucrtavanje granice kraće za 2 mm;
- zapunjavanje potkopanih predjela sadrom ili cementom, tj. paraleliziranje radnog modela;
- nanošenje jednolicnog, tankog sloja voska do kraće granice ili adaptiranje gotove voštane ploče;
- oslobađanje mjesta u vosku za stopove, za gornju tri stopa (po jedan u području molara, jedan u području fronte, u blizini papille incizive).
- zamiješa se autoakrilat, adaptira se na radni odljev;
- od viška se oblikuje ručica;
- žlica se obradi da rubovi budu glatki i zaobljeni.
Individualna žlica određuje veličinu otiska te treba biti svuda jednako udaljena od sluznice tj. paralelna sa plohom koju treba oblikovati. Sama žlica je vaznija od izbora materijala, stoga ako je prevelika nikakvim se materijalom ne moze dobiti ispravan otisak. S pravilno izrađenom žlicom i uz bilo koji materijal može se dobiti dobar rezultat.
2.4. Uzimanje funkcijskog otiska
Otisak uzima terapeut individualnom žlicom u ambulanti.
2.5. Izljevanje funkcijskog otiska i izradba definitivnog radnog modela
Prije izljevanja funkcijskog otiska, otisak treba pripremiti. Priprema se sastoji da se ispod ekvatora dobivenog ruba naljepi KELLEROVA TRAKA. To je voštana traka debljine 3-4 mm. širine 0,5 cm, a zadatak joj je da pri izljevanju otiska zaštiti dobivene rubove, jer u tijeku izljevanja otiska i izradbe radnog modela može doći do oštećenja i poništenja ventilnog učinka na osnovu kojeg retinira totalna proteza.
U dobiveni otisak se uz laganu vibraciju ulijeva tvrđa sadra. Kad se sadra počne stvrdnjavati zamiješa se bijela sadra i s njom se popunjava otisak. Nakon stvrdnjavanja odvaja se radni odljev od otiska i obrađuje se na trimeru.
Funkcijski otisak izljeva se u tvrdoj sadri, jer se na dobivenom radnom modelu radi definitivni rad i vrši polimerizacija. Debljina baze radnog modela dobivenog iz funkcijskog otiska treba biti od 15-20 mm zbog dimenzionalne stabilnosti.
2.6. Izradba zagrizne šablone
Zagrizna šablona izrađuje se na radnom modelu dobivenom izljevanjem funkcijskog otiska za gornju totalnu protezu gdje je dobro izražen i oblikovan greben, bez potkopanih mjesta.
Zagrizna šablona sastoji se od bazalne ploče i voštanog bedema. Bazalna ploča moze biti od šelak - gutaperke ili sintetičkog materijala. Mora biti dobro prilagođena radnom odljevu. Seže do granice pomično-nepomične sluznice, a rubovi su glatki i zaobljeni.
Ploča od šelaka se dobro adaptira na radni model. Voštani bedem izrađuje se od voska sa prosječnom visinom od 10-12 mm.
Pri izradbi zagriznih šablona mora se paziti na slijedeća pravila:
Voštani bedemi se namjeste iza sredine alveolarnog grebena;
širina bedema prati širinu čeljusnog grebena;
bedemi se moraju dodirivati dovoljno širokom plohom;
gornji bedem završava u predjelu prvog kutnjaka koso odrezan;
zagrizne šablone moraju ležati pravilno i mirno te ne smiju napuštati svoj lezaj.
Pri određivanju okluzije zagrizna šablona nadoknađuje zube koji nedostaju i resorbirane dijelove čeljusti. Koriste se za registraciju međučeljusnih odnosa, a uvjet za pravilnu registraciju međučeljusnih odnosa je čvrstoća i stabilnost zagriznih šablona na temperaturi usne supljine.
2.7. Rekonstrukcija međučeljusnih odnosa
Rekonstrukcija međučeljusnih odnosa, koja podrazumjeva određivanje visine okluzije, centralne okluzije i protetske plohe, vrši terapeut u ambulanti.
2.8. Okludiranje
Okludira se u okludatoru - biocopu. Okludator je aparat koji omogućuje da se u ustima dobiveni odnosi sačuvaju izvan usta. Prikazuje jedino stanje centralne okluzije i visinu međučeljusnog odnosa. Pri okludiranju tj. stavljanju fiksiranog zagriza u okludator bitno je:
- sačuvati visinu koja je određena u ustima;
- polozaj protetske plohe;
- upotreba Bonwillovog trokuta.
2.9. Postava zuba
Gubitak prednjih zuba oduzima uporište mišićima modiolusa, čije se kretnje mijenjaju u iznosu i smjeru. Za postavu gornjih prednjih zuba važni su:
- fizionomija ( gornji zubi podupiru gornju usnicu kako bi dobila prirodan izgled i postigla prirodna fizionomija);
- vidljivost (gornji zubi se pri govoru vide od 2-3 mm);
- širina zuba (zbog resorpcije prednji alveolarni luk postaje kraći, zato zubi moraju biti duži iako se postavljaju izvan grebena.  Najvažniji su centralni sjekutići koji moraju biti iste širine i u istom AP / anterio- posteriornom položaju kao i prirodni);
- zubi trebaju biti paralelni sa bipupillarnom linijom;
- međusoban položaj gornjih zuba kod disgnatije je ublažena imitacija anomalije.
Za postavu gornjih zuba važno je pravilo papille incizive koje glasi: Labialne plohe gornjih središnjih sjekutića  udaljene su od 6 do 9 mm od sredine papile, a palatinalne kvržice su u njezinoj razini. Vrh očnjaka leži na transferzali kroz papilu incizivu.
Postava gornjih prednjih zuba prema orijentacijskim plohama:
1. U AP smjeru -središnji sjekutić konvergira, bočni sjekutić nešto više konvergira, a očnjak je okomit na protetsku plohu sa malo izbočenim vratom.
2. Prema protetskoj plohi - središnji sjekutic je najduzi, bočni sjekutić je nešto kraći, a očnjak (vrh) je u razini središnjeg sjekutića.
3. Prema frontalnoj ravnini - središnji sjekutići su protrudirani, bočni sjekutići su nešto vise zakošeni, a očnjaci retrudirani u odnosu na središnji sjekutić.
Postava gornjih bočnih zuba obično ide redosljedom 4,5,6,7 i za postavu gornjih bočnih zuba primarni su:
-  jezični prostor,
- statika,
- artikulacija.
Prvi gornji premolar
- uzdužna osovina prvog gornjeg premolara okomita je na protetsku plohu, a u kontaktu sa protetskom plohom je bukalna kvržica;
Drugi gornji premolar
- uzdužna osovina drugog gornjeg premolara okomita je na protetsku plohu, a u kontaktu su obje kvržice.
Prvi gornji molar
- u kontaktu sa protetskom plohom samo je meziopalatinalna kvržica. Druge kvržice odstupaju, a najviše odstupa distobukalna kvržica. Zub je tako orjentiran prema vani i nazad pa mu uzdužna osovina s protetskom plohom čini kut od 90 stupnjeva.
Drugi gornji molar
- Sve kvržice odstoje od protetske plohe. Tako je meziobukalna kvržica 1 mm iznad protetske plohe, a distobukalna 1,5-2 mm. Na taj način dobijemo izraženu Speeovu krivulju.
Prilikom postave zuba treba se držati općih i specijalnih pravila za postavu zuba. Opća pravila za postavu zuba su:
- pravilo jezičnog i neutralnog prostora
- statička pravila
- pravilo okluzijske ravnoteže
- pravilo interkuspidacije.
Pravilo jezičnog i neutralnog prostora
Po suvremenim shvaćanjima najvažnije je sačuvati primarni jezični prostor. U bezubim ustima nastaje novi neutralni prostor, koji je omeđen jezikom, obrazima te gornjim i donjim bezubim grebenom. Veličina prostora ovisi o stupnju resorpcije, veličini jezika i tonusu obraza.
a) Pravilo po Pondu
Jezična granica lateralnih zuba ne prelazi spojnicu mezioincizalnog kuta očnjaka sa jezičnom granicom retromolarnog trokuta.
Statička pravila:
1. Dužinska os zuba treba biti okomita na sredinu alveolarnog grebena.
Najveću važnost ima statika u predjelu žvačnog centra gdje je žvačni tlak najveći. Žvačni tlak se treba prenositi na ivicu grebena ili na njegovu unutrašnju stranu, što znači jezično od grebenske crte.
2. Okluzijska ploha zuba treba biti okomita na interalveolarnu crtu. U frontalnom smjeru zubi se postavljaju okomito na interalveoralnu crtu. Ako interalveoralna crta čini s horizontalnom kut blizu 90°, zubi se postavljaju u normalnoj okluziji. Ako je kut manji od 80°, zubi se postavljaju u reduciranu okluziju po Gerberu. Okluzija je reducirana na palatilalnim kvržicama koje leže u proširenim fisurama antagonista. U okluziji su samo dijelovi zuba iznad sredina grebena ili jezicno. Vestibularne kvržice stavljaju se subokluzijski i imaju funkciju estetike i funkcijskog dodira obraza.
3. Sagitalna ili AP krivulja treba biti paralelna sa bezubim grebenom. Ako se poklapaju najdublja tocka alveolarnog grebena i najdublja tocka Speeove krivulje, to je idealan odnos i ima stabilizacijski ucinak. Ako je najdublja točka Speeove krivulje ispred najdublje točke alveolarnog grebena dolazi do destabilizacije proteze. A ako je najdublja tocka Speeove krivulje iza najdublje tocke alveolarnog grebena, takav odnos ima stabilizacijski ucinak.
Pravilo okluzijske ravnoteže
Bit uravnotežene okluzije u bezuboj čeljusti s totalnom protezom je da stabilizira bazu na ležistu te spriječi štetno pomicanje proteze i da jednakomjerno opterečuje ležiste.
Pravilo interkuspidacije
Bukalne kvržice gornjih zuba su izvan bukalnih kvržica donjih zuba, a palatinalne kvrzice gornjih su unutar jezičnih donjih. Na taj nacin postignuta je zaštita obraza i jezika da se ne uklješte između antagonističkih ploha zuba.
Specijalna pravila
1. Razina okluzijske plohe u međučeljusnom prostoru u fiziološkom je odnosu prema dorzalnoj površini jezika. Ako su okluzijske plohe lateralnih zuba ispod jezičnog ekvatora, smanjena je destabilizacija proteze.
2. Širina lateralnih zuba ovisi o širini grebena. Požeijno je da širina žvačnih ploha umjenih zuba bude uža od grebena.
3. Jezično postavijeni premolari zamjenjuju se očnjacima da se ne bi smanjio jezični prostor.
Moguće greške pri postavi zuba:
- prednji gornji zubi su neestetski shematski postavijeni i ne daju dovoljno uporište gornjoj usnici i modiolusu;
- prvi gornji premolari smješteni na preširokom luku
- drugi gornji molari postavijeni strogo statički.
2.10. Proba zuba u ustima pacijenta
Probu zuba vrsi terapeut u ambulanti.
Pri ovom primjeru postave zuba korišteni su akrilatni zubi koji su tvornički izrađeni iz polimera. Imaju manju lomljivost od porculanskih, elastično prenose žvačni tlak i mogu se ubrušavati. Za prednje zube vrijedi studij lica po Williamsu, a stražnji zubi mogu biti anatomski (imaju kvržice, nagib fasete 20°, 25°, 30° tj. 33°) i neanatomski (nemaju kvrzice te nemaju mogućnost destabilizacije proteze).
2.11. Modeliranje umjetne gingive
Unutrašnja površina proteze formirana je na površini radnog odljeva, dok se vanjska modelira. Pravilno modeliranje umjetne gingive važno je zbog funkcije govora, žvakanja i estetike. Prvo se nanese vosak po cijeloj površini modela te modeliraju ispupčenja alveolarnih nastavaka u pravcu korjena zuba,a osobito iznad očnjaka treba naglasiti juge alveolare. Gingivalni rub treba biti debljine od 1,5 do 2 mm. Marginalni rub gingive treba modelirati tako da ne bi došlo do utiskivanja hrane.
2.12. Kivetiranje totalne proteze
Totalne proteze kivetiraju se obrnuto tj. dvostrano. Karakteristika dvostranog kivetiranja je što se radni model nalazi u jednoj, a umjetni zubi u drugoj polovici kivete. Pri kivetiranju rubovi kivete moraju biti čisti i u kontaktu. Dobre strane ovog načina kivetiranja su u tome što imamo pregledno polje rada nakon otvaranja kivete i ispiranja voska, a zubi leže sigumo u svojim ležištima.
Sadra mora biti takve kvalitete da izdrži pritisak u tijeku polimerizacije te da se odupre ukupnoj ekspanziji akrilata.
Postupak kivetiranja
Nakon modelacije umjetne gingive na zube se adaptira optozil kako ne bi došlo do micanja zuba i kako se ne bi uprljali sadrom. Zamiješa se sadra konzistencije vrhnja i unese u polovicu kivete i u nju se unese model. Površina sadre se zagladi, a rubovi kivete moraju biti slobodni. Kada se sadra stvrdne izolira se te se stavi drugi dio kivete i u nju se ulije sadra i poklopi se. Stavi se pod prešu i pod prešom se sadra stvrdnjava. Višak sadre se odstrani. Kiveta se stavlja u ključalu vodu 5-6 min kako bi se vosak rastopio, a šelak razmekšao. Kiveta se otvori, šelak se odstrani, a vosak ispere vodom. Na taj način dobijemo da se u jednoj kiveti nalaze zubi, a u drugoj radni model. Izoliraju se sve gipsane površine pazeći da se zubi ne izoliraju.
Kivete se moraju potpuno ohladiti prije unosa akrilata. U protivnom javlja se prijevremena i nehomogena polimerizacija. Zamiješa se autoakrilat, koji mora biti poklopljen zbog hlapljivosti monomera. Akrilatna smjesa ima slijedeće faze:
1. granularna-još se naziva zrnastom, ima izgled vlažnog pijeska, a zrnca su jos razdvojena;
2. Ijepljiva masa - lijepi se za zidove posude;
3. radna faza - faza tijesta, ne lijepi se za stijenke posude, tjestaste konzistencije, sjajne površine i na izgled homogena;
4. monomer ishlapi - smjesa gubi plastičnost;
5. faza očvrščivanja — u kojoj dolazi do polimerizacije.
Pričeka se da akrilat dode u radnu fazu, potom se adaptira u kivetu sa zubima i pritisne s drugim dijelom kivete. Nakon unašanja smjese u kivetu, kiveta se stavi u prešu pod tlakom od 100 Pa i pričeka 2-3 min. Potom se kiveta stavi u stezač gdje ostaje pod pritiskom svo vrijeme polimerizacije.
2.13. Polimerizacija totalne gornje proteze
Proteza se polimerizira suvremenom dugovremenskom polimerizacijom. To je polimerizacija u vodi u kojoj se održava stalna temeperatura od oko 70° C najmanje osam sati. Na ovoj temperaturi polimerizacija se odvija u potpunosti, a isparavanje monomera svodi se na minimum jer je temperatura polimerizacije znatno ispod njegove točke ključanja koja iznosi 100,8° C.
Tijekom polimerizacije može doći do poroznosti akrilata. Postoje tri tipa poroznosti:
1. interna ili plinska poroznost nastaje kao posljedica isparavanja monomera. Mjesto gdje je bio monomer predstavljat će šupljinu u polimeriziranom akrilatu, kako bi se spriječio nastanak ovog tipa poroznosti treba postepeno zagrijavati vodu.
2. kontrakcijozna poroznost posljedica je nedovoljne mase akrilata u kiveti pri polimerizaciji. Mjesto gdje je biomonomer nije karakteristično jer poroznost nastaje tamo gdje je bila nedovoljna količina akrilata. Na površini proteze javljaju se bjeličaste pjege.
3. granularna poroznost nastaje kao posljedica nedovoljne homogenosti tijesta akrilata. Mjesta na kojima se javlja poroznost su na površini proteze, na tanjim dijelovima i bliže rubovima.
2.14. Obrada i poliranje
Nakon završenog procesa polimerizacije i postepenog hlađenja proteza se vadi iz kivete pomoću čekica i kliješta za gips. Obrada proteze vrši se frezama, kamenčićima i brusnim papirom. Obradi se višak akrilata i oslobode mjesta za frenulume. Nakon obrade proteze brusnim papirom, proteza je sprema za poliranje.
Proteza se polira četkama sa plovcem, pazeći pri tome da na protezi uvijek bude plovca. Poslije toga polira se do visokoga sjaja sa jelenjom četkom i sidolom. Kad se postigne željeni sjaj proteze, ista se opere i stavi u vodu preko noći. Time je količina rezidualnog monomera, koji se nije polimerizirao nakon završnog procesa polimerizacije, isprana. Takva proteza spremna je za predaju pacijentu!
2.15. Predaja proteze pacijentu
Predaja gotove proteze pacijentu vrši se u ambulanti uz pregled terapeuta.
3. ZAKLJUČAK:
Totalna proteza kod pacijenta nadomjesta resorbirane dijelove čeljusti i izgubljene zube. Njome je vraćena osnovna funkcija govora, žvakanja, osnovna fizionomija lica i sama estetika pacijenta.

Izvor: Maturalni rad, Ante Marijanović, Zdravstveno Učilište, 10000 ZAGREB 
 LITERATURA:
1. Suvin: Stomatoloska protetika
              - bioloski temelji; totalna proteza
2. Stomatoloska anatomija s gnatologijom - predavanja
3. Tehnologija zubotehnickog materijala - predavanja

Neke fotografijije preuzete su sa e-mail prezentacija za studente čiji su autori: prof.dr.sc. Asja Čelebić, dr.sc. Dinko Buković, doc.dr.sc. Robert Ćelić, doc.dr.sc. Dubravka Knezović Zlatarić Mr.sc. Nikša Dulčić