Djelomična proteza kao i svaki protetski rad ima svoj cilj kojeg mora ispuniti i on je svrha njezine izrade kao sredstva terapije. Cilj je umanjiti ili ukloniti posljedice promjena koje su nastale nakon gubitka zuba. Da bi djelomična proteza imala terapijsku vrijednost, potrebno je prilikom njezina planiranja riješiti probleme koji su prvenstveno vezani uz činjenicu što izgubljene zube nadomještamo mobilnom konstrukcijom koja na sile u usnoj šupljini reagira drugačije nego prirodni zubi u alveoli.
Zato treba sistematski riješiti ove probleme:
- oblici i granice konstrukcijskih elemenata baze proteze;
- retencija;
- stabilizacija;
- ravnomjerno opterećenje ležišta, odnosno gingivalno i parodontalno opterećenje sa statičkog aspekta.
Baza djelomične proteze se sastoji iz tri dijela: jednog ili više sedala, primarne (velike) spojke i sekundarne (male) spojke. Sedlo baze nadomješta izgubljene zube i resorbirani dio alveolnog nastavka. Ono može biti umetnuto (kod prekinutog zubnog niza) i produženo, sa slobodnim završetkom (kod skraćenog zubnog niza) (3).
Velika i mala spojka su elementi koji spajaju sedla u funkcijsku cjelinu. Velika spojka povezuje sedla u obliku ploče ili luka. Karakteristika ploče je da je prilagođena sluznici, a luk ne priliježe uz sluznicu već odstoji od nje i samo spaja sedla. Oblici velike spojke u gornjoj čeljusti su totalna nepčana ploča, reducirana ploča sa ovratnicima i reducirana ploča bez ovratnika koja je racionirana ili skeletirana.
Totalna nepčana ploča prekriva cijelo nepce do A-linije. Reducirana ploča sa ovratnicima se može distalno skratiti za trećinu do polovicu. Ovratnici prenose opterećenje na zube, ali nisu najpovoljnije rješenje zbog težeg održavanja higijene i oštećenja marginalnog parodonta usprkos tome što se izrađuju tako da ne priliježu uz marginalnu gingivu. Zbog toga se reducirana ploča izrađuje kao racionirana ili skeletirana. Rubovi racionirane ploče moraju biti udaljeni od marginalne gingive najmanje 4-5 mm, a dobro prilijeganje rubova uz sluznicu se postiže struganjem jarka (0.2-0.3 mm) na radnom modelu duž rubova ploče. Time se sprječava nakupljanje hrane ispod ploče. Oblici racionirane ploče u gornjoj čeljusti su transverzalna traka i spojka u obliku potkovice ili slova U. Transverzalna traka je najbolji izbor kod jednostrano ili obostrano skraćenog ili prekinutog zubnog niza bez gubitka prednjih zuba. Spojka u obliku potkovice se koristi kada postoji gubitak prednjih zuba uz gubitak zuba lateralno. Ovakav oblik spojke pacijent teže prihvaća jer je prednji dio nepca sa nepčanim naborima pokriven, a on je funkcijsko- fonetski važan. Skeletirani oblik predstavlja najveću moguću redukciju ploče, a sastoji se od prednjeg i stražnjeg prekonepčanog luka (Slika 7).
Slika 7. Skeletirani oblik ploče (3).
Zbog nepovoljnijeg anatomskog oblika donje čeljusti, donja spojka može imati samo dva oblika: pločasti ili skeletirani. Pločasta donja spojka se izrađuje sa ovratnicima koji leže iznad zubnih kvržica prednjih zubi, a posebno je indicirana kod niskih kruna zuba.
Skeletirana donja spojka jest podjezični luk koji samo povezuje sedla, a ne priliježe uz sluznicu. Izbor takve spojke ovisi o anatomskim odnosima u prednjem podjezičnom prostoru.
Retencija je snaga koja se opire silama koje djeluju okomito na ležište i dižu protezu s ležišta. Sredstva koja osiguravaju retenciju ne osiguravaju miran ležaj proteze bez ljuljanja i okretanja. Postoje osnovna i pomoćna retencijska sredstva. Osnovna se izravno hvataju zuba; prvenstveno su to kvačice, a zatim prečke, teleskopske krunice i attachmenti (priključci).
Pomoćna retencijska sredstva su modifikacije baze proteze koja iskorištavaju povoljan anatomski oblik oralnih struktura.
Dobra stabilizacija proteze onemogućava pomicanje u ravnini, njihanje i izvrtanje proteze kada na nju djeluju usmjerene sile. Time je proteza u funkciji mirna i zajedno sa ostalim zubima čini funkcijsko jedinstvo, a pacijent je ne osjeća kao strano tijelo pa se ne razvijaju parafunkcije. Ova karakteristika je ključna za brzo prihvaćanje proteze od strane pacijenta.
Na osnovi zatečenog stanja u zubnom nizu planira se stabilizacija koja u odnosu na retenciju mora imati odgovarajući odnos.
Kada je postignuta dobra stabilizacija, retencija može biti i minimalna, jer dobra stabilizacija djeluje i retencijski. U suprotnom, loša stabilizacija se kompenzira čvrstom retencijom čime se djeluje ortodontski na retencijske zube.
