Okluzija zuba je puno više od fizičkog dodira griznih površina zuba gornje i donje čeljusti ili njihovih nadomjestaka. Okluzija predstavlja koordiniranu funkcijsku interakciju između različitih staničnih populacija žvačnih tkivnih sustava koji se diferenciraju, modeliraju, remodeliraju, propadaju i obnavljaju. Dakle okluzija nije samo statički već i dinamični odnos između tkiva žvačnog sustava.
Zadatak svakog stomatologa i protetičara je postava zubi u skladu s estetskim i funkcijskim zahtjevima žvačnog sustava. Za uspjeh protetskog rada potrebno je postići takve odnose zubi, nadomjestaka i okolnih struktura koji će osigurati nesmetanu i skladnu funkciju tijekom svih funkcijskih i parafunkcijskih kretnji mandibule.
Predvidljiv klinički uspjeh liječenja osigurava se dijagnostikom okluzije i izradom protetskih nadomjestaka u skladu s odlukom terapeuta da zadrži ili promijeni postojeće stanje okluzije.
Postoje opća načela rekonstrukcije okluzije koji se primjenjuju neovisno o tipu protetskog rada i kliničkoj situaciji:
1. Postići maksimalno simetričnu raspodjelu kontakata u položaju maksimalne interkuspidacije (koja može i ne mora biti i u položaju centrične relacije)
2. Postići aksijalno ili približno aksijalno opterećenje zubi
3. Postići prihvatljivu okluzijsku ravninu
4. Kretnje mandibule moraju se odvijati bez zapreka i preranih okluzijskih dodira
5. Postići prihvatljivu vertikalnu dimenziju okluzije i slobodni okluzijski prostor.
Iako iznimno važna komponenta svakog protetskog zbrinjavanja, okluzija je osobito bitan faktor uspješne implantoprotetske terapije zbog jedinstvenih odnosa živog tkiva i oseointegriranog aloplastičnog materijala.

Izvor: diplomski rad, Nedjeljko Amanović, 2006